petak, 27.01.2017.

crtica iz metropole

- AAAAAAAA šta ti sad oš, koji kurac????!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!-
u okretu neko mlado, bradato muško,s mobitelom na uhu izdera se na mene,
Ruka moja ,sama, s njegovog ramena, brzo se privuče mom boku, a - oprosti- koji htjedoh reći,al ne stigoh, skri se u meni, nijemo.
Oči koje sam ugledala, pune bijesa,huje, gorčine, "ošamare" moje i ja ne skidajući pogleda s tog bezdana,
lagano čučnu, pokupi njegovu od fine jelenje kože, rukavicu, koja mu je ispala iz džepa dok je neki papirić vadio, i u ustajanju mu je pružih i rekoh - IZVOLI -
On se okrenu od mene, prema blagajni, i nastavljajući, prekinut razgovor veli tom nekom - Ma ništ i niko, neka babetina, e a koji je koeficient?-

Meni nutrina drhti po rihteru 10, razmišljam dal bi izašla iz reda, jer neke daleke,užasne uspomene me preplave silinom biblijskog potopa, kad ugodan bariton iza mene - okrenula sam se osmijeha hinjenog koji jedva nos drži iznad , osjećajne,te moje poplave i ugledala sam finog gospodina s najplavljim očima koji mi reče -
- E draga, moja gospođo,takva su vremena da bumo svi, za dobra dela, pest spili.-
- Vremena su,oduvijek i zanavijek taman takva kakva trebaju biti,ali u njima uvijek je bilo, je i biti će spodoba i neljudi - i mahnem mu odlazeći, ostavivši kolica s namirnicama kraj izlaza.

Nije ovo nikakva pričica s radionice kratkih priča, već moj doživljaj od prije dva dana iz reda za blagajnu jednog trgovačkog centra. I stalno se pitam - gdje smo svi zajebali, da takvi stvorovi među nama žive.

-

- 00:10 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2017.

"domaća zadaća"

Muškarac ,visok, kukova širokih kao ramena,suhonjav, crnim odjelom odjeven, crnim šeširom glava mu pokrita, laganim, neodlučnim koracima, ukoso, preko zelene gradske oaze, dočepa se pješačke staze. Stane, pa krene lijevo korak, pa se dva koraka, unazad vrati desno, pa se okrene, i našavši to ,svoje idealno mjesto stane,ukopa se.Bijela,kao anđelova duša, košulja lijeska se na suncu, bezkravatan, skine šešir, diže glavu, gledajući u nebo. Nepomičan. Stoji i gleda gore.Prolaznici ga zaobilaze, mislima svojim zarobljeni, netko mu u sebi opsuje, jer mu se našao na putu,drugi ga i ne primjećuju razmišljajući kako preživjeti dan, treći samo ovlaš pogled usmjere prema nebesima misleći - vidi budaletine šta pilji gore.
Kad evo nje,laganim,paperjastim koracima mu priđe, obiđe ga mazno s noge na nogu, o njega očeše svoj bok, sva graciozna stane uz njega i podiže svoju glavicu erotično i senzualno.Gledaju u nebeski svod, svatko sa svojim razlozim njih dvoje,muškarac bezimeni i još bezimenija mačka.

- moj uradak s jedne radionice kratkih "apsurdnih" priča.Što mislite, da li će voditelj biti zadovoljan, jer načitali smo se i analizirali bezbroj pričica . najviše me se dojmila crtica -Kancelarija- Wolfanga Eberta iz 1939. godine

- 19:43 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.01.2017.

post....post

Nikad ja nisam bila po peesu (pravilu službe -terminologija iz JNA-a) posebice zadnjih godina.

Obožavam prosinac( premda nisam ljubiteljica zime, hladnoće i svih zimskih gadosti)sve predbožićno i božićno blještavilo, kićenje, dekoracije,planiranje jelovnika, polnoćku,vjerojatno kompezirajući sve moje bezbožiće iz roditeljskog doma.Onak...pretjerujem u svemu tomu. jer meni su blagdani osjećaj,radost,zahvala na svemu što imam,ljudikanje,smjeh.

Prošle godine počeli su ti moji neuobičajeni Božići.Kako sam bila vezana arbajtom u Austriji, suprug i ja smo odlučili da će nama Božić biti kad mi to poželimo i možemo, pa smo božićno drvce okitili desetak dana ranije, blagovali "badnju" večeru isto tako deset dana ranije i ja sam sretna otputovala.Vrativši se u veljači, moja susjeda (ona s prizemlja, što je vavik na prozoru i sve zna, tko s kim, tko gdje, tko šta) me presrela na stubištu i kako nisam skinula "pahulje" s prozora (znate one što se nalijepe na staklo, imam ih desetak godina i volim ih, jer ne moram prati iste ) upitala me - Komšince jel vi ne znate da je Božić prošao, šta to ne skinete?-Ja njoj poželi sve najbolje i reko joj - Meni je Božić svaki dan-

Ove, pak godine, zbog mog oca, operacije mu i oporavka, ja sam tek danas, nakon mjesec dana ušla u moj stan,hladan i prazan.I nešto mi je nedostajalo.Nedostajao mi je Božić, jer ga nisam imala vremena "doživjeti", sakrio se,strpljivo čekajući da ja dođem njemu jer brinući se o uputnicama, kontrolama, pelenama,o "dražesnoj" naravi svoga oca,, smirujući mog brata,telefonski općeći s mojim suprugom, skajpajući s mojim "Ircima" i uvjeravajući mog sina da ću "roditi" lovu za njegovu .....Božić i ja se do danas nismo našli.

I dva sata sam ja sklapala i kitila ekološko drvce (imam ga već petnaest godina) i evo ga sjaji i ja sam sretna, iako sama. Tostirala sam sendvič, sjedim u polumraku, drvce blinka, mirisne dušice em mirišu, em plamičci vagolasto dušu moju osvjetljavaju, s laptopa trešti AC/DC.Meni je "Božić" sad:Konačno smo se našli i grlimo se.

Moj zet je ljetos,malčice prije svatova, rekao da je njemu svaki dan s mojom kćeri -Božić-tako da ja i Vama svima želim taj osjećaj svaki dan.

Kako je "malo" potrebno da se čovjek sretnim ćuti.I točno pol sata "Božić" i ja smo uživali, kadli zazvoni mobitel i moj dragi poče monolog kakve su mu se (sam tim nama) pizdarije na kub noćas dogodile. Slušam, a "Božić" me sućutno drži za moju izraubanu ,okornjačenu ruku, nježno mi briše tu jednu, izdajničku suzu i velim ja mom životnom "supatniku"- Ajde, glavno da je Nova počela s obiljem......... problema - drvce mi namiguje i ja se smijem (ludača sam štaš), laprdam, blesam i uspijem i njega nasmijati i završi on razgovor.... e da te namam, crko bi!-

E živote moj, nemoš ti mene skršiti, kolko god mi "zidarski" pljuščetina, šamarčina, fliski i treski zavalio,kolko ja tebe ljubim!