Muškarac ,visok, kukova širokih kao ramena,suhonjav, crnim odjelom odjeven, crnim šeširom glava mu pokrita, laganim, neodlučnim koracima, ukoso, preko zelene gradske oaze, dočepa se pješačke staze. Stane, pa krene lijevo korak, pa se dva koraka, unazad vrati desno, pa se okrene, i našavši to ,svoje idealno mjesto stane,ukopa se.Bijela,kao anđelova duša, košulja lijeska se na suncu, bezkravatan, skine šešir, diže glavu, gledajući u nebo. Nepomičan. Stoji i gleda gore.Prolaznici ga zaobilaze, mislima svojim zarobljeni, netko mu u sebi opsuje, jer mu se našao na putu,drugi ga i ne primjećuju razmišljajući kako preživjeti dan, treći samo ovlaš pogled usmjere prema nebesima misleći - vidi budaletine šta pilji gore.
Kad evo nje,laganim,paperjastim koracima mu priđe, obiđe ga mazno s noge na nogu, o njega očeše svoj bok, sva graciozna stane uz njega i podiže svoju glavicu erotično i senzualno.Gledaju u nebeski svod, svatko sa svojim razlozim njih dvoje,muškarac bezimeni i još bezimenija mačka.
- moj uradak s jedne radionice kratkih "apsurdnih" priča.Što mislite, da li će voditelj biti zadovoljan, jer načitali smo se i analizirali bezbroj pričica . najviše me se dojmila crtica -Kancelarija- Wolfanga Eberta iz 1939. godine
Post je objavljen 10.01.2017. u 19:43 sati.