Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice

ponedjeljak, 30.11.2015.

Patka

- 20:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.11.2015.

Advent, Advent, die Kerze brennt

Nikad mi nije išlo uzgajanje cvijeća ni ophodjenje s njim, uspjevale su mi se održati samo orhideje. Odkad živim u Njemačkoj orhidejama ne ide dobro ali mi zato božićna zvijezda traje već tri godine. Prošle godine slučajno smo na adventskoj izložbi kupili amarilis u košari . Bezvezna lukovica izrasla je u nešto predivno (pod predivno mislim ovo desno, ne ono dlakavo lijevo) pa smo ove godine jedva čekali da ih počnu prodavati. Tako već od prošlog vikenda iritira našeg Dlakoslava. Svako jutro nadjem raskopanu mahovinu koja je tu za ukras, a u koju sam postavila one sobiće iz jednog od prethodnih postova. Nego da se vratimo adventskoj izložbi u našem malom mistu. Svake godine lokalna (i jedina) cvjećarnica u mjestu u kojem živimo organizira dvodnevnu prodajnu izložbu adventskih vijenaca i sličnih pred- i božićnih ukrasa. Bolja trećina nije htjela bez mene otići pa sam se polako, kao stara bakica, dovukla do auta. Dobro, lažem, nije bilo tako strašno, popodne me je već bilo malo "otkočilo". Svidio mi se ovaj vijenac sa zelenim svijećama u sredinu kojeg sam pred mačkovim šapama spasila malu božićnu zvijezdu iz posta o Blognjuzu. Očito je da križa nisu jedini problem zbog kojeg bi se trebala zabrinjavati. Prvu svijeću htjela sam zapaliti već prošle nedjelje i ipak još jednom s upaljačem u ruci pogledala na kalendar. Vijenac na vratima takodjer sam već bila postavila i odlučila ostaviti ga. Uvijek treba netko biti i veći katolik od pape, pa makar i nevjernik poput mene, koji poštuje božićnu bajkicu prije svega kao vrijeme kada je obitelj na okupu u šarenom svijetu kičastih ukrasa oko njih. Prva svijeća gori a u brejking njuz saznati ćete kada (uopće ne puštam "ako" kao mogućnost) zagori i rep. Jezika ne šparam, an boh mi oprosti, če komu kdaj rečem, da je to kar je. Ma resnice ne mara človk prou neč kej dosti, an je jezen, če kdo jo u fris mu pove. En lep vesel božič vsim dušam prodanim, vesel božič nunc'm brez tistih reči. An putanam, šašinam an ritim usranim, če koga sem spustu, nej se ne jezi. Vesel božič vsim, vesel božič vsim, vesel božič voščim prou vsim. (Iztok Mlakar : Božična)

- 10:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 27.11.2015.

Tri mjeseca kasnije

Dok stara i nemoćna gnjilim doma, umjesto da sam na poslu, treba nekako skratiti vrijeme a ne previše opterećivati se. Na bilo koji način. Najviše od svega mrzim dobronamjerni savjet : nemoj sada o ničemu razmišljati, odmori se i opusti i bit će ti bolje! A jebiga. Ne mogu ne razmišljati. Što ako.... Dok me boli razmišljam : što ako ovo nikada ne prestane i zauvijek ostanem ovako stara i nemoćna i pokupokretna? Kad popusti razmišljam : što ako se ponovno vrati? Kad se vrati razmišljam : što ako ovo ne prodje do ponedjeljka? Nikada mi strpljenje nije bilo jača strana. Imam doduše strpljenja udubiti se u posao (na poslu i doma) i u rješavanje nekog problema. Nemam strpljenja kada netko nešto jednostavno ne razumije a meni izgleda jednostavno. Zato nisam postala na primjer profesorica. Jer sam svjesna da bih eksplodirala da predamnom stoji tupavi djak. I da bi dokurca poslala njegovu mater na roditeljskom kad bo počela o tome kako profesor matematike ne zna sinu dobro objasniti nešto što ako ne razumije nikad ni neće, pa da profesor na glavi dubi i gladi mu perom po dupetu. Na primjer. Nemam strpljenja kad netko bezveze komplicira stvari koje bi mogle biti tako jednostavne. Zato nisam nikada ni pomislila raditi u državnoj službi bilo koje vrste. Jer ne bi mogla stajati i šutjeti dok kolegica do mene jebe projektanta zašto je tamo i tamo predvidjena gradnja mosta, na primjer. Kao što je mene svojevremeno jedna takva referentica jebala. Zato (tuko glupa) jer cesta ide preko rijeke pa MORAM izgraditi most! Zato (blesačo) jer je još pračovjek skontao da na drugu stranu potoka može preko stabla koje je nevrijeme srušilo. A ti mene pitaš zašto most na tom mjestu? Ma da ti mogu jebat sve po spisku, eto zašto. Nemam strpljenja sa sporim ljudima. Jer dok oni još razmišljaju što bi danas skuhali, ja sam već i poslužila i pojela. Jer dok oni razmišljaju gdje početi čistiti, ja sam već sve usisala i prebrisala i sad perem kupaonu. Jer dok oni razmišljaju kako nazvati fajl, ja sam već svoj dio završila i dvaput popravila. Nemam strpljenja ni sa neodlučnim ljudima. Ono dok čekam u redu u trgovini ili apoteki a bakica ispred mene davi prodavačicu : pa jel onda bolje da uzme ovo, pa ako ne uzme šta onda, pa ako uzme ono prvo možda neće biti tako dobro kao drugo, koje je skuplje ali možda bolje, iako ne znači uvijek da je skuplje i bolje. Pa još najbolje je kad se takav netko okrene i pita : a što vi mislite? Da bi bilo najbolje da tebe i obje varijante i ovu koja ti sad nudi i treću pogodi kuglasta munja! To bi bilo najbolje. No dobro, sreća da postoje online shopovi bez čekanja u redu. S dva klika si naručio i platio i sutra će te željeni proizvod dočekati u poštanskom sandučiću. I tako, naravno, nemam strpljenja ni kada sam bolesna. Ja bi da mi daju nešto da odmah budem ona prava. A ne : od ovog bi vam trebalo biti bolje, pričekajmo do par dana, pa ako ne, javite se ponovno. Ja bi da se dignem i spičkam tu kupaonu odmah sad. Da se dignem i odem na posao jer me doma hvata popizditis. Da se dignem i otplivam svojih 60 staza u srijedu. A ne da tu gnjilim gledajući televizijski program za asocijalce. Iako, te serije tipa "krv nije voda", "familien in kurcšlus" kako to zove moj sin iliti "hartz 4 tv" kako to Nijemci od milja zovu (po najpoznatijem obliku socijalne pomoći) zapravo su baš ono što mi treba da isključim mozak jer za gledanje istih definitivno nije potreban. Samo tamo nezaposlena primateljica socijalne pomoći ili bravarski šegrt mogu iznajmiti privatne detektive da prate bivšeg muža/novu djevojku. Samo tamo bez obzira što se glavnim likovima dogodi, (a dogadja im se nešto od ovoga, često i kombinirano: kradja, prijevara, pronevjera, nevjera, djeca za koju nisu znali da je imaju, lažni identiteti žena, muževa, djece za koju nisu znali da imaju, promjena spola bračnog partnera, kriminalna prošlost koja ih je sustigla, mobing, neopravdani i nepravedni otkazi, maloljetničke trudnoće, DNK testovi, pozitivni i oni drugi, astronomski dugovi, sve moguće boleštine, otmice, stalking, ma da sve ni ne nabrajam) samo tamo sve će se nabrojano riješiti i TRI MJESECA KASNIJE sve će biti u najboljem redu. Tri mjeseca kasnije bolesni su barem na putu ozdravljenja ako već nisu potpuno zdravi. Zli bivši muževi u medjuvremenu plaćaju alimentaciju i vrlo su prijateljski nastrojeni. Prevaranti su u zatvoru, stalkeri na uvjetnoj, sitni prekršitelji upravo odradjuju svojih sto sati društveno korisnog rada i svjesni su svojih grešaka koje neće nikada više ponoviti. Dugovi su otplaćeni, nepravedno otpušteni ponovno rade, naloljetna majka upisala je fakultet i uselila se s djetetom u novi stan u kojem, pretpostavljam, žive od zraka, novootkrivenu nezakonitu djecu nova je obitelj oca (a nekad ima i majki koje nisu znale da imaju djecu - ovo mi je zaplet svih zapleta, stalno strepim da mi ne pokuca na vrata kakva kćer za koju ne znam) prihvatila i sad skupa slave Božić. Jebate. Onda si mislim da je meni živjet stalno u tim serijama i to ta tri mjeseca kasnije. Nikada ne bi bila živčana ni nestrpljiva. Tupi djak sve bi shvatio, njegova mater takodjer. Referentici bi došlo u glavu da preko rijeke moraš sagraditi most da dodješ na drugu stranu. Bakica bi već bila sretna sa svojim trećim lijekom. Ja bi mogla odmah spičkati kupaonu, otići na posao i otplivati u srijedu svojih 60 staza. I ne bi više gnjilila doma na kauču s termoforom i gledala Krv nije voda ni Familie im kurcšlus a najmanje Hartz 4 tv. Za svaku ranu postoji lijek Za svaku priču postoji kraj Za svaka vrata postoji ključ Al' samo ljubav ih otvara sva (Jinx : Sve je u redu) P.S. Jedna zanimljivost, tzv. Fliesentisch glavni je sporedni glumac svih Hartz 4 serija. Izbaciti još danas ako ga netko, ne daj blože, ima u stanu.

- 16:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.11.2015.

Amsterdam

- 12:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.11.2015.

Ribafishov ultimativni test Kojotkinih kiflica (El Gato i njegovi idoli - vol.2)

Pekara Coyote & Cat, Katzenweg 666 D-0000-Oberbaustellenhausen 1968 Vlasnik: Kojotka Cijena: džabe Vrsta: sa sezamom Tijesto: pravilnih kontura ali tvrdo i nejestivo Punjenje : mačje dlake Opći dojam: S vrata nas dočekuje ljutita domaćica uz riječi tople dobrodošlice : Di ste više, dokurca, sve se ohladilo?! Ah taj kult Kojotice, tople duše, poganog jezika i apriori nadrkanosti poput pitbulla u uzgajivačnici mačaka. Uvijek te zbuni pa zaboraviš po što si došao… Uglavnom – nula bodova. Kada sam već potegnuo skoro milju kilometara do Oberbaustellenhausena usprkos besplatnoj ponudi domaćih kiflica očekivao sam barem jestivost ako već ne i okus ali C&C to nažalost ne nudi. Vizualni dojam je ugodan, solidno geometrijski oblikovane kiflice, pravilne veličine, prelijepe žute boje, sezama taman toliko da nije ni premalo ni previše. No, umjesto slasnog prhkog tijesta koje se topi u ustima iznenadila me je tvrdoća koju se može usporediti jedino sa oralnim opsluživanjem vibratora - polomi vam zube. Ako i uspijete nekako odgristi komad Kojotkine kiflice kasnije osjećate samo kako vam se klima trojka gore i četvorka dolje lijevo kao da ste upravo slučajno naletili na šaku mladog Sylvestra Stallonea u prvom dijelu Rockyja. Izmedju mrvica konzistencije šljunka koje su vam se zavukle medju zube teškom ćete mukom iskopati par mačjih dlaka. Posluga uljudna, salveta, piva i – loše, preloše pretvrde kiflice koje tako lako nećete zaboraviti, posebno zbog mačka koji vam se na odlasku popišao na nogavicu. Pivo : Toplo Jogurt: Ne pomaže Vrećica: Ne Salveta: Da Šamar : Po potrebi Ocjena 0,2/10

- 21:34 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2015.

Rodjendan

Jedna draga kolegica sutra ima rodjendan pa sam odlučila pokloniti joj ovoga puta nešto unikatno. Iako su mi muški kolege oduvijek draži i s njima lakše radim i razumijem se (dok mi žene uglavnom idu na jetra jer nikad ne znaš što se to opet kuha), Ute je nešto drugo. Uvijek tiha i smirena, sušta suprotnost meni iza koje ostaje obično oblak dima, pogotovo kad me raspizde. Moram priznati da mi je na početku tom svojoj smirenošću išla malo na jetra. Nakon što se vratila sa porodiljskog često je izostajala a ostali (žene, naravno, a tko bi drugi) znali su dobaciti nešto tipa : "šta opet?!" ili "pa dokad će tako?!. Eto zašto mi se žene (često) gade, nema goreg neprijatelja ženi od druge žene. Ali kako su te iste bile slatke svakog puta kada bi se vratila. Nisam imala pojma kakvih problema ima, nikada se ne upuštam u ćakule ako netko sam o sebi nešto ne želi reći. Onda sam je jednom nisam pitala kako je bilo na godišnjem, pa je odgovorila da nikako, starija kćer je završila u bolnici. Tek sam tada saznala da joj dijete boluje od cistične fibroze. Od bolesti koja te pusti živjeti nekih tridesetak godina. Imaš li baš jako puno sreće da živiš u Njemačkoj i najbolju medicinsku njegu koja uz to ide, možeš se nadati i četrdesetoj. Što vrijedi za one rodjene danas. A njena kćer ima već deset godina. Kako je sve u životu relativno. Došlo mi je tog momenta da samu sebe ugriznem za jezik što sam je išta pitala, nju da zagrlim a one druge tri koze iz odjela da ošamarim tako da se zalijepe za pregradni zid. Ništa se od toga nije dogodilo, osim da smo sada puno bliskije nego prije. I ona svake godine dobije od mene poklon za rodjendan. Koze ne. Nego, krenimo na posao. Materijal naručujem online i nikada nije sigurno kada će doći. Ovoga sam puta imala sreće, stiglo je taman u petak. Na početku inspektor provjerava da li je sve po propisima. Najprije sam se ulovila farbanja ladica iznutra, pa onda oblaganja salvetama prve komodice i ladica. Insprektoru se u medjuvremenu prispavalo, pa mi je okrenuo guzicu dok sam još malo sve ukrasila zlatnom bojom. Dok se prva komoda suši uhvatila sam se pipljivog posla sa malim (svega dva tri centimetra) sobovima i zvjezdicama kupljenim jučer na adventskoj izložbi u susjednoj cvjećarnici, koju posjećujemo svake godine u predbožićno vrijeme. Isti postupak ponivimo još jednom sa drugačijim uzorkom, pa na kraju još malo pozlatimo zvjezdice. Kamo ću s njima još nisam smislila. Vjerojatno će završiti kao dekoracija na božićnim poklonima. Druga komoda ostati će ovoga puta za mene, a ovu će sutra dobiti slavljenica. (Altered Image : Happy Birthday)

- 19:53 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.11.2015.

Blogonjuz uzvraća udarac (El Gato i njegovi idoli - vol.1)

Moja batlerica je odustala ali zato ima mene da vratim ovaj blog na pravi put. Pa lipo me je učila : Krepat, ma ne molat! Imam samo jedan problem, ne znam pisat ko netko drugi. Ali imam šesto, sedmo, osmo i deveto čulo. Pa sam se tako probao uvuć Blog Newsu u glavu i evo, doznao sam šta ga muči i šta bi reko da može... Poštovani blogeri! Koliko god smo se trudili objašnjavati u mailovima i u komentarima, neke stoput ponovljene neistine prenose se s 'koljena na koljeno' kao istina. Odgovorno tvrdimo da nitko ne uređuje cool listu, niti miče postove na cool listi na naslovnici niti... MA QRAC! Ne mogu ja ovo više! Nabijen vas! Nabijen vas sve skupa! I vas, I vaše probleme, tehničke i one druge, i tehničku potporu (ahahahaha, buahahahhaha, potpora! AHAHAHAHAHAH! AHAHAHAHAH! POTPORA. Aaaaaa, Poizdizću! Popizdiću! Ben ti disklesiju. Diskoseliju. Ma to nešto na d. Potporaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!! AAAAAAAAA! TRALALALALALA!!!! NE ŽELIN ČUT, NE ŽELIN ČUT, TRALALALALALALALA!!!) i onoga Fresha šta se pravi da san ja pa su neki povjerovali, pa onda opet mene jebu na mail jer naravno frešcojg ni oni drugi, grincojg ili kako već, ma ko će in ga više znat, razmnožavaju se ka zečevi, nisu stavili mejl na blogu, pametno jel, a moj je tamo, pa udri, udri, pizdi prvi jer mu mali font, pizdi drugi da jel pokupija neki virus, pa onda treći da šta to piše tamo neki četrti da jel to suprotno pravilima servisa, SERVISA, jebate, pa nisan van ja kelner, i da zašto njega nema na naslovnici kaže peti a šesta da je svaki dan gori sa nekin svojin kerefekima koji su svi za kurac i niko od njih ne bi bija ni kul ni top ni ma ništa da je ovo dviiljadeipeta kad je bloghaer bija vrh a sad je jos samo društvo osamljenih manijaka, ma u kurac i mutne slike, zašto ne njegovu profesionalnu, pa šta ti je tribala ona reportaža, jel baš tribalo u natječaj stavit da mogu glasat samo oni šta se takmiču, a šta kad imaju neki po sedam blogova, pa bi sami sebi davali glasove, popizdiću, popizdiću, puka san, PUKA SAN, Jel razumite vi to POŠTOVANI BLOGERI, Poštovani, e dašta, poštovani, ispoštova bi se ja vama matere i kućnog ljubimca i susjeda, samo ne smin, moran bit fin, A u meni kuha, kuha, Ma šta kuha, Zakuhalo je, PRIGORILO! E, da, kad san već počeja nabijat (e, da POČEJA a ne POČEO, nego šta, pa naravno da san Dalmatinac, a da šta ste mislili, naivni ste ka sobarice, pa NARAVNO da san Dalmatinac, blitvar, kako ćete, da nisan a jesan, šta mislite da bi svi ovi šta zavijaju i ne znaju se izražavat na rvackom bili tu, jel, bili bi oni kurac a ne kul, ni na freš ih ne bi bilo, sve bi ih izbrisa!!!) onda posebno nabijen onoga BUG-a! Dabogda mu mater srela baren mačka od Kojotice kad već ne bisnoga šarplaninca! Pa da mu se na glavu posere, da mu povuče stolnjak sa stola, taman sa laptoton dok tamo drka i briše Anaboni s liste pa onda ova opet pizdi na mene i zove me Ribanjuz. Ma dabogda mu se ruka osušila ona kojon skida blogere sa naslovnice i meće one neke druge! Za vas koji ste se tek sad uključili ponavljan : This is not a drill! This is not a DRILLLLLLLLLLL!!! Stvarno san puka! I Ribu. Oliti Fisha. Ribafish, neš ti baze. I njega nabijen kad ne zna zbrajat punte ni zalipit link ni sejvat post kako Gospe zapovida i ovu Novu da mu više ne kupi digitron, nego onda ja sve moran zbrajat na kraju i opet po meni seru i opet ja ispadnen PIZDA, jel, PIZDA, a on se opet sliže sa svima i opravdava na onoga šta mu šarplaninac dabogda jeba mater, pa onda živili, pivili, kurac, palac. Ali dobro, ja san dobar čovik, to me oduvik jebe pa razumin ja i njega, nije njemu lako, sve skakuće čovik kad ga vidin, nikad ne sidi, samo skok skok, livo desno, koda ga je navilo, i onda san se sitija u čemu je stvar, proradili mu hemići, kako i neće od tolikog nabijanja. A ovdi u uredništvu nema ni aspirina a kamoli vazeljina da si čovik pomogne, jedino šta imami tu je onaj mlinac za papar šta je osta od Master Chefa dviiljadeijedanajste. Htija san ja niko vrime nabijat i onoga šta se njegovo ime ne smi spominjat, onoga našega blogeraškog Lorda Voldemorta iz Oberflickenflockenhausena, evo sad san reka, a jesan reka da neću izgovarat, a jeben se u usta, ali mislin se malo, kad bolje razmislin, bidan čovik, ko zna šta njega muči, a ja mu život zagorčavan bezveze, brišem mu blogove, a on samo želi lipo nabijat vas ko šta bi i ja da mi daju, a ne daju mi. Biće da san obolija već od onoga sindroma šta mu nikako ne mogu zapamtit jel helsinški ili štokholmski, pa onda guglan, ali i ta wikipedija je sva sjebana. Svaki kurac na nju može pisat, ka i na blogu, pa sad tamo ima i jedan i drugi, i onaj švedski i onaj finski, ili je norveški, ma ko ga jebe, svi su ti skandinavci za qrac, nabijen za kraj i njihove sindrome. I pivu u hepiaur za osan i pol eura, ali o tome drugi put. Za sve nedoumice, nejasnoće i pitanja nakon ovog posta možete se obratiti mačku od kojotice na mail nuspojaveinezeljeniucincibloga@odjeb.net a ja se iden odmorit par dana. Nemojte se sramiti napisati post ako vam zatreba pomoć pri uređivanju svojih postova, blogeri će vam rado i brzo u komentarima priskočiti u pomoć (buahhaahah, buahahaha, iskreno udavit će vas u bićerinu od rakije ali ovo van nisan ja reka. Draga. E, DRAGA, baš tako, to se traži da vam neko reče, to van ove nadrkane blogerice najviše obožavaju kad in rečete. Draga! Pa nemojte kasnije govorit da vas nisan upozorija!) Fala na pažnji. Ugodno bloganje. I nemojte šta zamirit! Vaš Blogonjuz P.S. do slijedećeg mijauvljanja, lijepi pozdrav i evo vam moj movi minjauelfi sa božićnom zvijezdom od Kojotice dok je još tu (hi hi hi hi hi hi hi hi hi mijaui – misli ona da je pametna jer je dvije kupila, a šta je to za mene? - Pa mačji kašalj, ofkors, a šta ste mislili?). P.P.S. ova ide Blognjuzu. Kad je bal nek je blogobal. I never wanted to do this job in the first place! I... I wanted to be... A LUMBERJACK! Leaping from tree to tree! As they float down the mighty rivers of British Columbia! With my best girl by my side! The Larch! The Pine! The Giant Redwood tree! The Sequoia! The Little Whopping Rule Tree! We'd sing! Sing! Sing! Oh, I'm a lumberjack, and I'm okay, I sleep all night and I work all day.day. (The Monty Python : Lumberjack Song)

- 18:19 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 17.11.2015.

Danas

pivan borbene.

- 16:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.11.2015.

Da nije bilo zuba

danas bi ovdje stajala reportaža sa erotskog sajma u Mannheimu na koji smo u petak namjeravali otići. Ovako qrac, morat ćete se zadovoljiti reportažom iz Zagreba starom 4 godine. I sad kako ništa od svog tog seksa nismo vidjeli, a nećete ni vi, okrenuti ćemo se drugim životnim radostima. Zbog onih tableta protiv bolova iz prethodnog posta nisam se mogla utješiti ni kakvim bićerinom... Yeah o yeah you seen me walk On burning bridges Yeah o yeah you seen me fall In love with witches And you know my brain is held Inside by stitches Yet you know I did survive All of your lovely sieges (Gogol Bordello : Alcohol) pa sam se čim je ona zubarova injekcija popustila primila pečenja kolača i traženju utjehe u njima. Već sam se prošli tjedan nabrusila na kremšnite napravljene po gurmankinom receptu. Nisam ih nikad sama radila a ovo mi se učinilo jednostavno... E sad... Kako sam cijela u ofsajdu takve su mi i kremšnite ispale. Ne samo da su ispale za qrac nego nisu bile ni za slikanje. Šteta da se okus ne može slikati jer su usprkos svojoj ružnoći bile vrlo ukusne i brzo potamanjene. Jedini je zajeb da smo ih jeli žlicom. Negdje sam nešto ošito zaribala. A možda je za sve zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz kriv. Tko će znati. Ali kako ipak i oči jedu prije konzumiranja skidali smo oćale. Nije nekad ni tako loše kad si star, gluh i ćorav. I šta sad stavit na blog, kako izaći pred ljude bez slike? Dobro da postoje arhivske snimke. Crno bijelo u boji sa dodatkom šećera (zvonka, probala sam steviju, stvarno je žbljakava), brašna, jaja, praška za pecivo i tri krila od šišmiša. Ovo je jedan od onih kolača koji su "idiotensicher" iliti onih za koje baš moraš biti totalni kreten pa da ti ne uspiju a pobrala sam ga negdje po bespućima interneta. Sve što treba je jedna čaša ili šalica od 2 i pol deci (obožavam recepte bez vage) i slijedeći sastojci: Tijesto : 4 žutanjka, 1 čaša šećera, pola čaše ulja (ili rastopljenoh putra), 1 čaša brašna, 1 čaša mlijeka, 2-3 žlice kakao i 1 prašak za pecivo. Fila : 6 (bolje 7) bjelanjaka i 1 čaša šećera. Glazura : 200 g čokolade i malo putra (lijena domaćica koja nema puno vremena kupi gotovu glazuru) Sve sastojke za tijesto smiksati, smjesu uliti u pleh (lim, kaštrolu, protvan, tepsiju ili drugo po izboru domaćice i dijalektu kojim je govorila pokojna baba) i peći na 200 stupnjeva oko 15 minuta. Bjelanjke umutiti u čvrsti snijeg pa im dodati onu jednu šalicu šećera (može i štaub, možda čak i bolje) pa preliti preko pečenog tijesta i vratiti u isključenu pećnicu kakvih desetak minuta. Staviti hladiti i kad se stvrdne preliti čokoladnom glazurom. Kome je, kao meni, ostalo čokoladnih mrvica bilo koje vrste može ih posuti preko, tko je mrvice iskoristio, preskače ovaj korak. P.S. u slijedećim javljanjima čitajte uzbudljiv erotski krimić "50 oblatni u raljama života" , romantičnu ljubavnu priču "kako je kuglof sreo buhtlu" i priručnik za samopomoć "rolada - kako pobijediti smotanost".

- 20:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.11.2015.

Pametni zub

- 21:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2015.

Šišmiš

Batlerica je danas došla doma jako nadrkana. Nešto je spominjala šefa i mater i nekakvu ofucanu staru djukelu i da jebeš takav dan već s vrata. Ne znam ima li kakve veze sa šefom ili je meni bilo namjenjeno (ako sam dobro čuo) : "Jebal ti pas oca i mater i vrag ti sriću zel!" kad je ovo ugledala. A samo sam je htio upozoriti kako je vrijeme da zamijeni stolnjak. Onda je pobrala ovo sa stola i podlo mi se nasmiješila : "Sad misliš da si pametan? E nećeš ti mene beštijo dlakava zajebavat, ne možeš ti rožica uništiti koliko ih ja novih mogu kupit u Kauflandu za euro i 29 centi!" Provjerio sam za svaki slučaj ima li još netko dlakav u ovom stanu. Izgleda sa je ipak na mene mislila. Nekako sam svejedno uvjeren da me ona ipak voli na svoj način. Kad god ovako pizdi stari reče : E moj, mačak, da barem mene mrzi toliko ko tebe!, a sin : "To ti je naša mama, ona sve mrzi!". On ne piše nježna pisma nikad o tom ne govori ne zna srce da otvori al' ja vidim što mu značim (Cry Baby feat. Gabi Novak : On me voli na svoj način) Onda se ulogirala na blog. To je ono mjesto na kojem me sumnjiče da imam nešto sa glasačkom kutijom i tim nekim sranjima. Mora da je neka teža mućka bila sa tim natječajem i glasovima a i Janko je nešto zajebo jer je bez puno riječi zatvorila tablet i samo mi rekla : "Znaš šta mačak? Tebe svi više vole nego mene, ti uvijek dobiješ na fejsu više lajkova i na blogu komentara. Ajde ti lipo piši blog, ja se idem bavit pametnijim poslom!". Zapravo lažem. Nije se ovim danas bavila nego još neki dan. Danas ih je izvukla iz kutije, namjeravala je podijelit obožavateljicama koje su nam dale po tri boda. A ono kuki. Ništa. Ni sve skupa tri boda nismo skupili. Pa da smo Austrija na Evroviziji više bi dobili. Ali neće ni one naše raćine nosit, jebiga, sad nek vide šta su propustile. I tako... Još je zaključila da "dobro da ima na onome Amazonu knjiga za u kadu (ma šta joj god to značilo) po 1 cent plus poštanska marka" i da je "znala ona da nikad od bloghaera neće dobit knjigu da se na glavu postavi a mlinac za papar joj ne treba", i da ide ona fino bućnut se u kadu a da ako ne znan kako se piše blog neka pitam neku Goldie, ona zna. I još mi je rekla da kad skontam kako se bloga da vam napišem da joj nije uopće žal da je potamanila sve medvjediće pa i onoga svojega sretnoga i da ako se budete jako jako ulizivali možda vam prepusti kojega šišmiša i da po običaju stavim nešto od muzike. Skroman kakav jesam mislim da bi ovo moglo bit u redu. Do slijedećeg mijavljanja : Mijauuuuuuu! Najbolji sam ja, to se zna zna se, zna se, da najbolji sam ja ti nisi naj, to moraš znat zato nemoj zajebavat i nemoj srat Iza ledja govoriš da najbolji si ti ne govori gluposti, nemaš pameti dobit ćeš po brnji, aje podji doma jerbo može doć do koštanog loma Tj. fraktura po cijelom tijelu a podji doma, poće po zlu ajmo crta, strafta, prošetaj odi su veliki, mali ne smetaj Pitaj ljude, reći će ti oni kad ih pitaš tko je najbolji reć će ti, naj je bolji on tj. ja, to svako zna (The Beat Fleat : Genije)

- 23:14 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2015.

Ti ćeš meni

extra vergine kotlić!

- 22:24 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.11.2015.

Odlazi cirkus

Vikendi u pravilu počinju uvijek jednako. Budim se prije sedam dok dlakava i manje dlakava muškadija još spava. Ne želim ih buditi pa se još iz kreveta primam knjige koju nikako da pročitam do kraja (jer je čitam samo subotama ujutro, naravno). Pročitam poglavlje, dva uvrh glave potom pročekiram na brzaka što sam propustila na blogu i fejsu. Obično ništa bitno. Od silnog blogouzbudjenja zadrijemam ovaj puta do pola devet, devet. Polako se budi i bolja polovica pa se zajedno izležavamo još kakvih sat vremena dok nas kakav mačkov "bum" (čitaj : dosta stoko lijena, vrijeme je za ustajanje!) konačno ne izvuče iz kreveta. Slijedi doručak koji je napola ručak (izgledom i količinom), čišćenje (nakon kojeg za sat vremena sve izgleda kao i prije njega) te nova tura lijenčarenja (film, snimljena serija) pa kasni ručak koji je ujedno i večera. Nekada smo subotama odlazili u kupovinu (sada subotom ujutro eventualno odemo na Flohmarkt ako je u Heidelbergu), no na sreću odviknuli smo se od te navike pa sve nabavimo u četvrtak. Kupovina subotom ujutro nije za ljude slabih živaca. Mislim, nije ni za ljude jakih živaca a kamoli za Žiku Živca (it iz aj, Leklerk). Nekad se pitam jedu li svi ti ljudi koji mahnito prazne police supermarketa išta tokom tjedna jer subotom izgledaju ko izgladnjeli zombiji željni novog mesa dok im šareni artikal viče : Kupi me, kupi! Užas. Subote popodne ili navečer zauzete su za izlazak iz svakodnevice. Najčešće je to odlazak u neku od sauna koje su subotom otvorene do ponoći ili kino u kojem uživamo u flimovima sinkroniziranim na njemački. Nema većeg užitka za sve osjete od onoga kada Samuel L.Jackson izjavi : "Jetzt reichts mir. Ich hab' die Schnauze voll von scheiß Schlangen in diesem beschissenen piss Flugzeug!" (U originalu : "Enough is enough! I have had it with these motherfucking snakes on this motherfucking plane!"). No, nije da nisam nepodmitljiva. Uz kokice i nachose sa umakom od sira i to se da izdržati. Na sve skupa ide naravno Coca Cola light. Treba i u takvim trenucima paziti na liniju. (na slici je muževa kola, moja je stvarno light :P) Ovog vikenda bolja je trećina odlučila odvesti nas u cirkus Flic Flac koji slavi 25 godina a na turneji pod nazivom "Flic Flac Höchststrafe" stigao je i u naš grad. Dobro, ne baš u naš ali u prvi najbliži. Obično sam ja ta koja se sjeća kojekakvih detalja iz vremena kad je svijet još bio mlad (pa tako i mi) ali ovoga me puta muž iznenadio svojom memorijom. U istom smo cirkusu jednom već bili prije punih 20 godina i tako je pomislio kako bi bilo zgodno još se jednom svega prisjetiti. Možda se nekome čini glupim da odrasli ljudi odlaze baš u cirkus, no ovo nije klasični cirkus namjenjen djeci. Upravo suprotno, djece gotovo ni nema na predstavama. Flic Flac je najbliži varieteu - predstava artista na tlu i u visinama, žonglera u najnemogućijim varijacijama, žive muzike i plesa te igre svjetlošću. Klasični je klaun ovdje zamjenjen mješavinom klauna, stand up komičara i (tobože nespretnog) "madjioničara". Ovogodišnja turneja nosi naziv "Höchststrafe" iliti "najveća/najviša kazna" i cijeli je show prilagodjen temi izdržavanja kazne zatvora. Izvodjači su tobožnji zatvorenici koji su primorani izvršiti raznorazne opasne i običnom gledatelju nezamislive vratolomije kako bi zaslužiti slobodu na kraju. Što im, naravno, na žalost gledatelja i uspije jer takve bi se majstorije mogle gledati i duže od dva sata, koliko predstava traje. Nekada sam ovakve predstave i/ili koncerte voljela snimiti, sada to više ne radim, nego uživam u predstavi bez tehničkih pomagala, pa je aparat za vrijeme predstave ostao u torbici. Malo slične atmosfere i vratolomija ekipe Flic Flaca tko želi može pogledati na priloženim snimkama ovogodišnje turneje u nekim drugim gradovima. Predstava Flic Flac Höchststrafe (siječanj 2015, Bremen) Za gledanje uživo nekih od točaka treba imati i dobre živce. Nije mi baš bilo svejedno gledati potpuno mokru ženu na obruču 15 metara nad tlom a da nije vezana niti je postavljena zaštitna mreža, kao ni pratiti osmoricu motorista kako istovremeno piče po zatvorenoj kugli brzinom od 70 km/h. Tim više što je tokom 25 godina cirkusa bilo nesreća, neke i sa najtragičnijim ishodom. Cijelo vrijeme nesvjesno mi se u glavi vrtila priča u kojoj Franc pozabi Lizo visoko nekje v zraku. Franc je pozabil Lizo visoko nekje v zraku zagledal je njene oči na parketu qualabladala Želel je, da sloni letijo in jo zbudijo zarjavele trobente svojo glasbo da jo zbudijo. da jo zbudijo (Lačni Franc : Zarjavele trobente) Laura Miller : Aquatic Aerial Ring Završna točka - Globe of Speed I na kraju pala mi je na pamet slučajna podudarnost. Cirkus slavi 25 godina postojanja kao i slobodni izbori u mojoj izvornoj domovini. Kad već nisam prava dijasporična Rvatica koja na izborni vikend zapiči u najbliži konzulat glasati za kojekakve klaunove, onda se barem mogu pohvaliti da sam bila u pravom cirkusu. I moj i vaš danas odlazi iz našeg i vašeg grada. Predstavi je kraj. Dan već se budi Polako kući krećem Glumac masku svoju skida Predstavi je kraj To je vrijeme Kada klaun tužan može biti To je vrijeme Kada nakon svijetla pada tama Pjevač pjeva tada nama Mi smo ljudi s druge strane Mi smo ljudi s druge- s druge strane (Parni valjak : Predstavi je kraj)

- 19:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2015.

Vijesti iz budućnosti

- 19:52 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Želja

Primjetila sam jednu stvar, o svemu mogućemu sam pisala na blogu, o mami vrlo rijetko, gotovo nikada. Možda to leži u prešutnom dogovoru mame i babe o raspodjeli djece u obitelji, po kojem sam ja ispala "babina", a sestra "mamina", a možda tek u činjenici da me rodila sa 19 godina, pa mi nikada nije uspjela biti autoritet jer je i sama trebala nekoga da joj obriše nos kada kihne. Cijeloga života mama je imala kompleks zbog vječitog pitanja po dolasku doma : "kadi je tata?" jer da „niki ne pita kadi je ona“. Jebiga, nisam ja kriva da je ili bila doma ili na poslu udaljenom 250 metara od kuće dok je tata bio leteći (ok, on je imao posao nekih 800 metara od kuće, ali to je za mala uspavana primorska mjesta ravno u pizdi materinoj). Moja je mama kao mala bila toliki kauboj da je sa 12 ili 13 ostala bez zuba u nekoj tučnjavi sa mladjim bratom, sa negdje isto toliko je pala sa grane susjedi u vrt i ubila kokoš (za što bi ju otac bio ubio da nije bilo njene babe koja je kokoš otplaćivala na rate u zamjenu za "da ne reče onome vragu" iliti mojem dedu, a njenom sinu), mladju sestričnu je "posudjivala" pa je u kolicima puštala niz nizbrdicu dok bi je frendica na dnu hvatala (to je išlo dok netko ujni nije ispričao kako joj lijepo šeću kćer, pa im bebu više nije davala na čuvanje). Kaubojština se nakon udaje skrivala iza šivanih haljinica i kompletića model Jackie Kennedy (kako sam mrzila kada sam kao Milko debilko hodala uz nju u haljinici jednakog uzorka), još više iznad velike trajne (dok sam ja htjela biti umazana slajom, a ona mi nije dala jer da "ča će ljudi reć") i izbila na vidjelo u par navrata, recimo kada je školsko dvorište pomela mojim zlostavljačem u prvom ili drugom razredu i isto tako vritnjakom iz forhenda ispratila dvojicu koji su mojoj sestri u (dugu frčkavu) kosu zalijepili žvakaću zbog čega je jedno vrijeme djelomično ćelava išla okolo. Nikada neću zaboraviti kako je kao Šejn stala na dvorištu i upitala : „Ki je taj isti?“, a sve curice iz mojeg razreda koje je maltretirao pokazale su prstom u smjeru dotičnog zabezeknutog prištavca. U ono se vrijeme mobing još uspješno rješavao metodama koje su danas nezamislive, pa tako mladi gospodin nikad više nije došao na ideju doći nam bliže od pedeset metara. Nikada pa ni onda neću zaboraviti pismo koje je diktirala teti, a pisali su ga djedovom ocu, mojem pradjedu od kojeg je prababa pobjegla (i odgajala djeda kao samohrana majka što je u ono doba bilo gotovo vrlo rijetko i skoro pa nezamislivo) a koji se pod stare dane (govno dočekalo 96 godina) sjetio da ima tamo negdje na moru familiju od pokojnog sina, koja bi se mogla brinuti za njega kada mu je tko zna koja po redu žena odapela. Teta je svako toliko zastajala kako bi provjerila : "Ča stvarno tako da napišem?", lakomi ujac bi počeo : „A da ipak pride poli nas, piše da ima zlata i penziju…“, baba je filozofirala : „A ča ja znam, ča te ljudi reć ako ga ne zamemo…“, na što bi mama ponovila : "Nego kako drugačije, piši! - Ti stari seronjo i niškoristi, jebalo ti se je živo jel moj otac živ ni kako mu je, jebi se ti i tvoji soldi i tvoja penzija i tvoje zlato, kadi si bil dosad, budi i odsad!" Pantelijina oporuka, samo pisana iz drugoga kuta. Ono što se nije dalo sakriti iza šarenih kompletića je oduvijek bio humor koji je pobrala od pokojnog oca, mojega deda, poznatog iz nekih starijih postova. Osim humora, a možda i baš zbog njega (mi smo tada kao klinci mislili da je blesava, a sad kužimo da se samo pravila) nekad bi znala provaliti takvu pizdariju da se niti jedna plavuša iz vica ovog svijeta ne može mjeriti sa njom. I tako smo jednom sjedili u sedam i petnajst (ne u petnaest nego baš petnajst) i išao je crtić sa zecom i kojotom u kojem se kojot predstavlja kao Mirko S. Zlikowski, genijalac, a kako se njegova genijalnost nekako poklapala sa genijalnostima maminih provala prozvali smo je Mirko. Tako je od moje stare nastao Mirko, od Mirka je nastala Kojotka, pa Kojotica i sve je to na kraju (blog mislim) otišlo u pičku materinu i sad životari na aparatima. Mama danas slavi rodjendan, a meni je teško jer nisam bliže, a i da jesam ne znam da li bi mi bilo lakše ili teže gledati je kako je odustala od same sebe zbog usrane depresije od koje boluje sada vec šetiri godine i nema baš nekog posebnog (ili barem ne brzog) poboljšanja. Imam samo jednu želju za njen rodjendan : da se vrati Mirko. P..S. glazbena podloga koje se sjećam sa radija nedjeljom ujutro iz vremena kad su svi još bili živi i zdravi Mala kuća, uvijek srca vruća Kraj nje cvijeta cvijeće Mala kuća puno sreće (Miro Ungar : Mala kuća puno sreće)

- 00:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 04.11.2015.

Sreća kad se uveća

Jednim osmijehom ti puniš me i daješ snage mi da ustanem ujutro kada je vani mračan dan kao prikovan za prozore slika što tjednima se ne miče ujesen ko da je ljeto bilo san ulaziš mi u svijet kao vatromet i daješ svemu neki smisao i ime strah me da nas ne stigne Ovaj grad a ti mi kažeš ma ne brini se navuci zastore, isključi svijet barem za nas moramo se maknuti ili ćemo usahnuti a ti me uspravljaš onako ko što znaš samo ti (Hladno pivo : Jednim osmjehom) Apdejt uz fotografiju Sreća je subjektivni osjećaj koji nestaje onog trena kada se primimo fotoaparata kako bi ga drugima opisali, zato ovaj natječaj uopće nije lak kao što se čini. Sreća je kada imaš svoju Fikretu koja uvijek stoji tu negdje izmedju tebe i dna. Sreća je prolazna kao vrećica gumenih medvjedića, kad je konačno pronadješ može nestati u trenu. Sreća nije u ostvarenju velikih želja nego u malim slatkim detaljima. Toliko od mene o sreći.

- 21:23 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.11.2015.

Zeleno sranje

Bilo je nedavno neke rasprave o špinatu kod Lionice i tako se prošlog petka sjetih već zaboravljenog pakiranja u dubokom i ideja koje sam pokupila negdje po netu kako ga iskoristiti a da nije ono klasično "špinat - jaja - kuhani krumpir" izdanje. Sin inače toliko obožava špinat da ga od milja naziva "ono zeleno sranje", pa ako ga spremam onda onih dana kada njega slučajno nema kod kuće. Pašta š(pin)uta :P Inače sam naučena sve kuhati "od djuture" ilitiga odokativno pa ćete od mene teško dobiti pošten recept. Prava kuharica ionako treba samo ideju a ostalo već smiksa sama do zadovoljavajućeg (čitaj : barem jestivog) rezultata. Guglajući po kojekakvim kulinarikama pokupila sam par recepata i od njih složila svoje okruglice od špinata. Princip je sličan kao kod knedli sa šljivama : skuhati krompir, pasirati ga (ja to radim štapnim mikserom), smjesi dodati ocijedjeni špinat (koji ste prije pustili otopiti) i jedno jaje (možda i dva, ne sjećam se više), sve skupa još jednom skupa ispasirati. Začiniti s malo soli i papra. Ako imate mačka, provjeriti da li i dalje spava snom nepopravljive ljenčine, ako nemate, preskočiti ovaj korak. Na žlici ulja popržiti glavicu - dvije sitno isjeckanog luka, dodati slaninu narezanu na male kockice. Sve skupa dodati smjesi krumpira i špinata pa dodavati brašno i/ili prezlu (ja sam dodala šaku prezle pa onda brašno) i gnječiti/miješati dok smjesa nije toliko kompaktna da se od nje mogu raditi kuglice veličine loptice za stolni tenis ili kuglice sladoleda. Dobro je smjesu ostaviti pola sata u frižideru pa onda raditi kuglice (ja sam zaboravila pa su se lijepile i sve je skupa dosta potrajalo). Kuglice slagati na tanjur i njih opet staviti u frižider na pola sata (može i u plastičnu posudu pa u duboko pet do deset minuta). Za to vrijeme zagrijati vodu, dodati joj soli i malo ulja ilio svratiti na fejs ili blog pogledati što se bitnog dogodilo dok vas nije bilo. Kuglice kuhati dok ne isplivaju na površinu. Ocijediti. Kalup za pečenje namazati s malo ulja pa slagati kuglice. Sve skup preliti smjesom vrhnja za kuhanje i jaja kojoj smo dodali ribani sir i začine po želji. Dok se to peče na 170-180 stupnjeva pripremiti salatu, može i nju pomiješano sa zelenim sranjem. Mladim. Sol, balsamico, bučino ulje. Promiješati. Zapravo prije nego se počne s pripremom salate zagrijati gulaš pripremljen dan prije jer je bolji kad odstoji. Postaviti stol. Ili još bolje, zamoliti sina da postavi stol. Ne zaboraviti da se nešto peče u pećnici, inače ćete ostati bez priloga. Koji je zapravo glavno jelo. Postaviti na stol i poslikati kako bi mogli sve skupa natrafljati na blog. Prije jela još jednom provjeriti da nema slučajno dlaka na stolu (znate već čijih). Dobar vam (nam) tek! P.S. nakon svega čuditi se kako se 1500 m prsno od srijede uopće ne primjeti. (Električni orgazam : Debela devojka)

- 22:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.