Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 06.11.2015.
Želja
|
Primjetila sam jednu stvar, o svemu mogućemu sam pisala na blogu, o mami vrlo rijetko, gotovo nikada. Možda to leži u prešutnom dogovoru mame i babe o raspodjeli djece u obitelji, po kojem sam ja ispala "babina", a sestra "mamina", a možda tek u činjenici da me rodila sa 19 godina, pa mi nikada nije uspjela biti autoritet jer je i sama trebala nekoga da joj obriše nos kada kihne. Cijeloga života mama je imala kompleks zbog vječitog pitanja po dolasku doma : "kadi je tata?" jer da „niki ne pita kadi je ona“. Jebiga, nisam ja kriva da je ili bila doma ili na poslu udaljenom 250 metara od kuće dok je tata bio leteći (ok, on je imao posao nekih 800 metara od kuće, ali to je za mala uspavana primorska mjesta ravno u pizdi materinoj). Moja je mama kao mala bila toliki kauboj da je sa 12 ili 13 ostala bez zuba u nekoj tučnjavi sa mladjim bratom, sa negdje isto toliko je pala sa grane susjedi u vrt i ubila kokoš (za što bi ju otac bio ubio da nije bilo njene babe koja je kokoš otplaćivala na rate u zamjenu za "da ne reče onome vragu" iliti mojem dedu, a njenom sinu), mladju sestričnu je "posudjivala" pa je u kolicima puštala niz nizbrdicu dok bi je frendica na dnu hvatala (to je išlo dok netko ujni nije ispričao kako joj lijepo šeću kćer, pa im bebu više nije davala na čuvanje).  Kaubojština se nakon udaje skrivala iza šivanih haljinica i kompletića model Jackie Kennedy (kako sam mrzila kada sam kao Milko debilko hodala uz nju u haljinici jednakog uzorka), još više iznad velike trajne (dok sam ja htjela biti umazana slajom, a ona mi nije dala jer da "ča će ljudi reć") i izbila na vidjelo u par navrata, recimo kada je školsko dvorište pomela mojim zlostavljačem u prvom ili drugom razredu i isto tako vritnjakom iz forhenda ispratila dvojicu koji su mojoj sestri u (dugu frčkavu) kosu zalijepili žvakaću zbog čega je jedno vrijeme djelomično ćelava išla okolo. Nikada neću zaboraviti kako je kao Šejn stala na dvorištu i upitala : „Ki je taj isti?“, a sve curice iz mojeg razreda koje je maltretirao pokazale su prstom u smjeru dotičnog zabezeknutog prištavca. U ono se vrijeme mobing još uspješno rješavao metodama koje su danas nezamislive, pa tako mladi gospodin nikad više nije došao na ideju doći nam bliže od pedeset metara. Nikada pa ni onda neću zaboraviti pismo koje je diktirala teti, a pisali su ga djedovom ocu, mojem pradjedu od kojeg je prababa pobjegla (i odgajala djeda kao samohrana majka što je u ono doba bilo gotovo vrlo rijetko i skoro pa nezamislivo) a koji se pod stare dane (govno dočekalo 96 godina) sjetio da ima tamo negdje na moru familiju od pokojnog sina, koja bi se mogla brinuti za njega kada mu je tko zna koja po redu žena odapela. Teta je svako toliko zastajala kako bi provjerila : "Ča stvarno tako da napišem?", lakomi ujac bi počeo : „A da ipak pride poli nas, piše da ima zlata i penziju…“, baba je filozofirala : „A ča ja znam, ča te ljudi reć ako ga ne zamemo…“, na što bi mama ponovila : "Nego kako drugačije, piši! - Ti stari seronjo i niškoristi, jebalo ti se je živo jel moj otac živ ni kako mu je, jebi se ti i tvoji soldi i tvoja penzija i tvoje zlato, kadi si bil dosad, budi i odsad!" Pantelijina oporuka, samo pisana iz drugoga kuta. Ono što se nije dalo sakriti iza šarenih kompletića je oduvijek bio humor koji je pobrala od pokojnog oca, mojega deda, poznatog iz nekih starijih postova. Osim humora, a možda i baš zbog njega (mi smo tada kao klinci mislili da je blesava, a sad kužimo da se samo pravila) nekad bi znala provaliti takvu pizdariju da se niti jedna plavuša iz vica ovog svijeta ne može mjeriti sa njom. I tako smo jednom sjedili u sedam i petnajst (ne u petnaest nego baš petnajst) i išao je crtić sa zecom i kojotom u kojem se kojot predstavlja kao Mirko S. Zlikowski, genijalac, a kako se njegova genijalnost nekako poklapala sa genijalnostima maminih provala prozvali smo je Mirko. Tako je od moje stare nastao Mirko, od Mirka je nastala Kojotka, pa Kojotica i sve je to na kraju (blog mislim) otišlo u pičku materinu i sad životari na aparatima. Mama danas slavi rodjendan, a meni je teško jer nisam bliže, a i da jesam ne znam da li bi mi bilo lakše ili teže gledati je kako je odustala od same sebe zbog usrane depresije od koje boluje sada vec šetiri godine i nema baš nekog posebnog (ili barem ne brzog) poboljšanja. Imam samo jednu želju za njen rodjendan : da se vrati Mirko. P..S. glazbena podloga koje se sjećam sa radija nedjeljom ujutro iz vremena kad su svi još bili živi i zdravi Mala kuća, uvijek srca vruća Kraj nje cvijeta cvijeće Mala kuća puno sreće (Miro Ungar : Mala kuća puno sreće) |
- 00:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||