Štorije mačka, maške i Gandalfa beloga od Kojotice
petak, 27.11.2015.
Tri mjeseca kasnije
|
Dok stara i nemoćna gnjilim doma, umjesto da sam na poslu, treba nekako skratiti vrijeme a ne previše opterećivati se. Na bilo koji način. Najviše od svega mrzim dobronamjerni savjet : nemoj sada o ničemu razmišljati, odmori se i opusti i bit će ti bolje! A jebiga. Ne mogu ne razmišljati. Što ako.... Dok me boli razmišljam : što ako ovo nikada ne prestane i zauvijek ostanem ovako stara i nemoćna i pokupokretna? Kad popusti razmišljam : što ako se ponovno vrati? Kad se vrati razmišljam : što ako ovo ne prodje do ponedjeljka? Nikada mi strpljenje nije bilo jača strana. Imam doduše strpljenja udubiti se u posao (na poslu i doma) i u rješavanje nekog problema. Nemam strpljenja kada netko nešto jednostavno ne razumije a meni izgleda jednostavno. Zato nisam postala na primjer profesorica. Jer sam svjesna da bih eksplodirala da predamnom stoji tupavi djak. I da bi dokurca poslala njegovu mater na roditeljskom kad bo počela o tome kako profesor matematike ne zna sinu dobro objasniti nešto što ako ne razumije nikad ni neće, pa da profesor na glavi dubi i gladi mu perom po dupetu. Na primjer. Nemam strpljenja kad netko bezveze komplicira stvari koje bi mogle biti tako jednostavne. Zato nisam nikada ni pomislila raditi u državnoj službi bilo koje vrste. Jer ne bi mogla stajati i šutjeti dok kolegica do mene jebe projektanta zašto je tamo i tamo predvidjena gradnja mosta, na primjer. Kao što je mene svojevremeno jedna takva referentica jebala. Zato (tuko glupa) jer cesta ide preko rijeke pa MORAM izgraditi most! Zato (blesačo) jer je još pračovjek skontao da na drugu stranu potoka može preko stabla koje je nevrijeme srušilo. A ti mene pitaš zašto most na tom mjestu? Ma da ti mogu jebat sve po spisku, eto zašto. Nemam strpljenja sa sporim ljudima. Jer dok oni još razmišljaju što bi danas skuhali, ja sam već i poslužila i pojela. Jer dok oni razmišljaju gdje početi čistiti, ja sam već sve usisala i prebrisala i sad perem kupaonu. Jer dok oni razmišljaju kako nazvati fajl, ja sam već svoj dio završila i dvaput popravila. Nemam strpljenja ni sa neodlučnim ljudima. Ono dok čekam u redu u trgovini ili apoteki a bakica ispred mene davi prodavačicu : pa jel onda bolje da uzme ovo, pa ako ne uzme šta onda, pa ako uzme ono prvo možda neće biti tako dobro kao drugo, koje je skuplje ali možda bolje, iako ne znači uvijek da je skuplje i bolje. Pa još najbolje je kad se takav netko okrene i pita : a što vi mislite? Da bi bilo najbolje da tebe i obje varijante i ovu koja ti sad nudi i treću pogodi kuglasta munja! To bi bilo najbolje. No dobro, sreća da postoje online shopovi bez čekanja u redu. S dva klika si naručio i platio i sutra će te željeni proizvod dočekati u poštanskom sandučiću. I tako, naravno, nemam strpljenja ni kada sam bolesna. Ja bi da mi daju nešto da odmah budem ona prava. A ne : od ovog bi vam trebalo biti bolje, pričekajmo do par dana, pa ako ne, javite se ponovno. Ja bi da se dignem i spičkam tu kupaonu odmah sad. Da se dignem i odem na posao jer me doma hvata popizditis. Da se dignem i otplivam svojih 60 staza u srijedu. A ne da tu gnjilim gledajući televizijski program za asocijalce. Iako, te serije tipa "krv nije voda", "familien in kurcšlus" kako to zove moj sin iliti "hartz 4 tv" kako to Nijemci od milja zovu (po najpoznatijem obliku socijalne pomoći) zapravo su baš ono što mi treba da isključim mozak jer za gledanje istih definitivno nije potreban. Samo tamo nezaposlena primateljica socijalne pomoći ili bravarski šegrt mogu iznajmiti privatne detektive da prate bivšeg muža/novu djevojku. Samo tamo bez obzira što se glavnim likovima dogodi, (a dogadja im se nešto od ovoga, često i kombinirano: kradja, prijevara, pronevjera, nevjera, djeca za koju nisu znali da je imaju, lažni identiteti žena, muževa, djece za koju nisu znali da imaju, promjena spola bračnog partnera, kriminalna prošlost koja ih je sustigla, mobing, neopravdani i nepravedni otkazi, maloljetničke trudnoće, DNK testovi, pozitivni i oni drugi, astronomski dugovi, sve moguće boleštine, otmice, stalking, ma da sve ni ne nabrajam) samo tamo sve će se nabrojano riješiti i TRI MJESECA KASNIJE sve će biti u najboljem redu. Tri mjeseca kasnije bolesni su barem na putu ozdravljenja ako već nisu potpuno zdravi. Zli bivši muževi u medjuvremenu plaćaju alimentaciju i vrlo su prijateljski nastrojeni. Prevaranti su u zatvoru, stalkeri na uvjetnoj, sitni prekršitelji upravo odradjuju svojih sto sati društveno korisnog rada i svjesni su svojih grešaka koje neće nikada više ponoviti. Dugovi su otplaćeni, nepravedno otpušteni ponovno rade, naloljetna majka upisala je fakultet i uselila se s djetetom u novi stan u kojem, pretpostavljam, žive od zraka, novootkrivenu nezakonitu djecu nova je obitelj oca (a nekad ima i majki koje nisu znale da imaju djecu - ovo mi je zaplet svih zapleta, stalno strepim da mi ne pokuca na vrata kakva kćer za koju ne znam) prihvatila i sad skupa slave Božić. Jebate. Onda si mislim da je meni živjet stalno u tim serijama i to ta tri mjeseca kasnije. Nikada ne bi bila živčana ni nestrpljiva. Tupi djak sve bi shvatio, njegova mater takodjer. Referentici bi došlo u glavu da preko rijeke moraš sagraditi most da dodješ na drugu stranu. Bakica bi već bila sretna sa svojim trećim lijekom. Ja bi mogla odmah spičkati kupaonu, otići na posao i otplivati u srijedu svojih 60 staza. I ne bi više gnjilila doma na kauču s termoforom i gledala Krv nije voda ni Familie im kurcšlus a najmanje Hartz 4 tv. Za svaku ranu postoji lijek Za svaku priču postoji kraj Za svaka vrata postoji ključ Al' samo ljubav ih otvara sva (Jinx : Sve je u redu) P.S. Jedna zanimljivost, tzv. Fliesentisch glavni je sporedni glumac svih Hartz 4 serija. Izbaciti još danas ako ga netko, ne daj blože, ima u stanu.  |
- 16:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Književne anegdote Daniila Harmsa: Jednom se Gogolj preobukao u Puškina, došao Puškinu i pozvonio. Puškin mu je otvorio vrata i povikao: - Vidi, Arina Rodionova, ja sam došao!" Sjedi tako Puškin kod kuće i razmišlja: - Dobro, ja sam, dakle, genij. Gogolj je takodjer genij, a i Dostojevski je, pokoj mu duši, genij. Pa kako će se, bogamu, sve to završiti?! Tu se sve i završilo. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||