utorak, 03.11.2015.
Nisi me poljubio...
Sinoć me prvi i zadnji put nisi poljubio. A znam i zašto. Jer ovo je kraj. Poljupcem smo počeli a bez njega ćemo završiti našu priču.
Trajali smo 7 godina. Predugo razdoblje. Prevelik komad najljepšeg dijela života. Previše bola i razočaranja i porušenih snova.
Znaš da sam se oprostila od tebe noćas. Svjestan si košmara svog života, i svjestan si da ću ti faliti svaku noć.
Nismo se potrošili nego su nas drugi ubili. Svi oni koji su navijali protiv nas a za sebe.
Ona nas je ubila. Ona koju si odabrao , a manje od mene želio. Jebi ga ona je bila po mjeri i pravilima a ja nisam. I ne odgovaraju ti te mjere ni ta pravila. Ali šutiš i trpiš. Pa dokle može.
Znam da bi umro za nas. I znam da nećeš. Kao što neću ni ja. Jer ne isplati se. Jer ništa drugo osim sebe jedno drugom ne možemo ponuditi. A to nije dovoljno za život.
Nisi me noćas ljubio. Da brže zaboraviš. Da bolnije prebolim.
Pustila sam te iz svojih ruku tamo gdje pripadaš. Povukla sam se. Ne kao dama jer dama s tobom nikad nisam bila nego kao žena koja je navikla gubiti. Pa čak i one bitke gdje je godinama pobjeđivala. Umorila sam se čekajući. Umorile su me nepotrebne bitke, nemirni snovi i neizvjesna budućnost. A kad se umorim nije mi bitno. Iako mi je stalo.
Nikad te nisam crtala u svom albumu jer sam znala da tu ne pripadaš. U nečijem tuđem albumu si ljepše stajao. I tamo sam te pustila.
Otišao si noćas. Iz mog života. Iz mojih slika. Iz mojih godina.
Najljepše stvari i najveće boli sam prošla s tobom. Sad te ostavljam njoj. Da se umoriš. Da živiš i gradiš s njom sve snove koje si sa mnom sanjao .
Nisi me noćas ljubio. Jer nisi smio. Jer nisi mogao. Jer da si me poljubio ostao bi zauvijek…
