četvrtak, 03.10.2013.
Život ide, godine se broje ....
Jesam li prokockala svoj život ? Onda kad sam najviše voljela i naivno vjerovala u neuzvraćenu ljubav, u ideale skrojene u svojoj glavi, čije mjere nisu odgovarale niti jednoj činjenici iz stvarnosti ? Jesam li i ja mogla danas imati hrpu djece, i kuću, i bašču i psa ? Jesam li mogla kuhati nedjeljne ručkove, pa na njih pozvati svekra i svekrvu, da svi skupa zajedno uživamo blagodati jedne velike i sretne obitelji ? Dali bih ta ja bila sretnija od ove ja ?! Možda sam i mogla. Ali nisam . Zato jer sam se grčevito držala svog srca. I nikad njegove otkucaje nisam htjela prodati za jednu obitelj. A možda sam trebala…
Jesam li prokockala svoj život provodeći ga sa pogrešnim i uvijek tuđim muškarcima, nadajući se da će me barem jedan od njih zavoljeti i pružiti sigurnost i mir , jedino što mi je trebalo svih ovih godina. Možda sam trebala pružiti priliku svim onim muškarcima koji su živjeli za mene,koji su na svojoj djeci zamišljali moje oči, možda sam ih trebala pokušati voljeti. Ali nisam. Jer ja sam svoju ljubav uporno prosipala po tuđim posteljama iz kojih još uvijek nije ishlapio miris drugih žena…
Jesam li prokockala svoj život u svim onim trenucima kad sam plakala između svoja četiri zida moleći Boga da to bude zadnje razočaranje u mom životu, da nikad više ni jedna žena ne bude bitnija od mene, i da nikad više ne budem nečiji drugi ili sto i drugi izbor. Da nikada više ne plačem na tuđa svadbena zvona, jer ona koja s njim korača prema oltaru nije ja,,, Da se nikad više moje slike ne razbiju u milion sitnih komadića…
Jesam li prokockala svoj život ? Jeftino, jadno, naivno, ulažući sebe izgubila sam sve.
