četvrtak, 18.03.2010.
Noćas mi strašno trebaš...
Večeras mi tako fališ. Glupo , da znam. Ali evo bit ću bolno iskrena , tebi koji si takav prema meni oduvijek bio. Glupo smo se sreli, upoznali i prepoznali... Nikad nisam ni sanjala da ćeš jednog dana biti veliki dio mog života, mog puta na koji nikada do sada nisi zalazio... Kako smo se samo prepoznali u moru bezlačajnih lica naših svakodnevnica,,ne znam, a sad nije ni važno...
Uspjela sam u tebi pronaći jedan dio mene koji je oduvijek lutao i tražio se, po pogrešnim ulicama, na pogrešnim adresama, među pogrešnim licima.
Ni ti nisi možda ono pravo, ali si mi dovoljan, Dovoljan da te osjećam, i želim pored sebe. Večeras posebno.
I ne trudim se skriti svoje osjećaje, stavljam ih ogoljene pred tebe, i znam da si moj štit, možda najviše od mene same...
Još nekoliko dana do našeg ponovnog susreta. Priželjkivam da promjeni neke stavri... Isčekujem te, fališ mi i mislim na tebe...
Baš sam bolno iskrena, i znam da si svjestan mog stanja, i mojih misli, možda kao nitko prije..
Stojim gola pred tobom, dođi i uzmi me....
Bože kakve su ovo rečenice, kakvo stanje uma... Kakva mirnoća u glavi i jasne misli... Moje misli. I moje čekanje. I moja samoća,,,još samo par dana....
