Žderu me vlastiti demoni... previše brijem ponekad... teško im se othrvat kad su se kačili godinama i predobro si utrli tlo pod nogama... Ne vjerujem nikom... Svakojake sumnje me proganjaju svakodnevno... Hoću li se ikada moći sigurno opustiti u nečijem zagrljaju ili ću vječito bježati zbog svoje nesigurnosti!?! Lako je biti svjestan problema, lako je znat rješenje istog, ali jebeno teško sprovesti u djelo... Polako već vjerujem da je neke stvari čak nemoguće ispraviti... Stvorili smo svijet di ovisimo jedni o drugima... Da bi funkcionirali, moramo se pokloniti većini... makar i naša uvjerenja bila ispravnija i logičnija... jer inače taj svijet za nas nema ništa drugo osim patnje... znam to jako dobro, jer moja krv nije krv nego patnja... patim od rođenja, otkad mislim... umorna sam već...