Kada sumnjaš, kada važeš, kada si nesiguran i slab, kad padneš i izgubiš nadu, sve okrene se oko svoje osi i više ne znaš tko je u igri, a tko nije. Sumnjaš u ljude oko sebe, u najdraže svoje, a zašto....? Ti dobro znaš što je to kušnja i nećeš joj dozvoliti da poljulja tvoje mostove što si marljivo gradila niti da izgubiš tlo pod nogama, jer taj si put sama izabrala i krčila. Put prema svjetlu nije lagan, treba se moći smješiti kad boli, treba bit bezbrižan u strahu, treba vjerovati kad sve se ruši, jer nadu.... nju treba uvijek zadržati. Bolje sutra s tobom ili bez tebe, sa mnom ili bez mene, bit će kako mora bit, al samo znaj da je ljubav vječna i da nju nitko nikad neće ugasiti.

U san mi dođeš ponekad,
ti koja nadahnula si riječi ovome blogu,
i onda pitam se i srdim se,
što mi opet ne daš mira,
mir koji sa sobom si odnijela

A sad sanjam i nju,
jedinu kojoj vjerujem,
dozvoliti ne smijem,
da san poljulja nadu

Tješim se da je to samo san,
no i realnost se mijenja,
a mijeni ne vjerujem,
pa se okrećem Njemu

Ti jedini si koji sve znaš,
imaj milosti dati mi snagu,
da izdržim što dolazi,
i da se radujem sreći,
koja možda odlazi...

Imala sam san...

Sad vjeru dozivam...
i nadam se....
da je to samo san