Igra se odvija između njih, no ni jedni ni drugi ne kuže što rade krivo, jer gledaju samo iz svoje perspektive ne stavljajući se u cipele drugog, a igra se odvija već više od 2000 god. Hoće li nam trebati još toliko da bi napravili promjenu radi koje nećemo morati ponovo prolaziti kroz iste povijesne greške? Mrzila sam povijest u školi iz dna duše, jer sam znala da je promašena i da iz nje ne možemo ništa bitno i dobro naučiti. Odmalena u glavi imam viziju nekog utopijskog društva, kao da sam došla s nekog drugog duhovno naprednijeg planeta. Možda i jesam, tko će ga znati? Kako su nastale te dvije struje? Sjetite se priče o Kainu i Abelu. E pa baš tako. Ljubomorom. Zavišću. Željom da budeš bolji silom. Zar je tako teško baciti pogled na samoga sebe i preispitati svoje motive? Zar je tako teško živjeti bez zamjeranja i kontrole? Zar je tako teško raditi na sebi i mijenjati se na bolje? Zar ne znaš da jedino promjenom sebe možeš postići ono pravo istinsko zadovoljstvo. Zadovoljstvo koje dolazi od Boga i ispunja tvoje biće tom energijom i potiče te na taj način da nastaviš u tom smjeru. Zamisli hodati kroz život takvom naklonošću. Zamisli hodati kroz život očišćen svih primitivnih ljudskih gluposti i slabosti kao što su niske strasti (zavist, ljubomora, težnja za kontrolom i moći, konstantno dokazivanje, gramzljivost). Sve što je stvoreno silom, Bogu nije drago. Sve što je silom oduzeto, nije mu drago. Jeli grijeh reči da nam se društvo bazira na frustriranim osjećajima manje vrijednosti, pa pokušavate to nadoknaditi materijalnim, no nikako se zasititi? Zar ne znate da od onoga od koga oduzimate, koga kradete i varate, stvarate neprijatelja, ako je vođen istim strastima kao i vi? Što bi vam bilo kad bi se izdigli iznad svega toga? Možete li pojmiti takvo oslobođenje? Kakvo bi društvo tada kreirali? U kakvom društvu bi tada živjeli?

Postoji samo čovjek. Nesavršen. Pun mana i rana koje vuče sa sobom. Sve što želi je osloboditi se tih okova. Dokle god ne prihvatimo svoju i nečiju nesavršenost, razdjeljivati ćemo se. Skloni smo osuđivanju drugoga, bez da pokušamo razumjeti njegovu pozadinu. Skloni smo sebe gledati superiornijima od drugih, ne shvaćajući da smo svi slični. Razlike postoje ne da bi se razdjeljivali, nadmetali, dokazivali nego upotpunjavali i zajedno rasli. Bitnija nam je moć nego opće dobro? Vrtit ćemo se ukrug kao mačka o rep dokle god ne shvatimo gdje leži naša sila i snaga. Ne ona razorna i destruktivna, već ona iscjeljujuća, obnavljajuća, oslobađajuća, stvaralačka. Rađate djecu da bi ostavili nekakav "legacy". Što to točno ostavljate svojoj djeci? Čime ih to hranite? Što ih to učite? Kako da tlače druge i uživaju u otetom? Kako da podmiču "nogu" drugome? Kako da iskorištavaju drugoga? Častite se samoprozvanom sposobnošću? Smatrate se blagoslovljenima? Što kad bi vam netko rekao da sve što vam je, ili nekome drugome, u životu dano, dano vam je da to besplatno dijelite. Biste li bili spremni na takav iskorak? Čovječanstvo se neće spasiti razaranjem, otimanjem i ubijanjem. Spasit će se poštivanjem svega što mu je dano. Ne mislim na poštivanje drugoga. Na poštivanje svega što je dio ovog Planeta, a on, skupa s nama, pripada našem stvoritelju, a On voli i drago mu je sve što je stvorio.

Rekao mi je: Ne želim kazniti već ranjeno čovječanstvo.

Nastaje tako što nam "Sotona" stavi zlu misao u glavu, no ako to netko ili ti ne sprovede/eš u djelo, nema zla. "Sotona" ne čini zlo. On laže i obmanjuje/zavarava/straši. On je tu da nas stavlja na kušnju. Zlo činimo mi. Sudit će nam se po tome koliko smo kušnji sproveli u djelo. Čak i ako smatramo da su bile opravdane, lažemo sami sebe. Sudit će nam se srce, jer što više provodiš zla djela, srce postaje sve tvrđe, jer ne mariš za svoje žrtve, gubiš osjećaj za drugoga. U božjim očima, nema opravdanja za zla djela. Oprostit će neznanje, ali neće zle namjere sprovedene u djelo. Napisala sam jednom da je zlo laž u koju smo povjerovali. I jeste, povjerovali smo "Sotoni" kada smo tu laž sproveli u djelo.

Neki ljudi su dobili neke moći. No koriste ih na kriv način. Uzeli su si za pravo da nekome kroje sudbinu. Misle da su mjerilo Božje pravde. To je zamka! Nijedan čovjek nije mjerilo. Jedino Bog zna pozadinu svega i jedino On ima ispravno gledište. Ljudska gledišta su ograničena. Ograničena u smislu da slijede nečiju ideju ili viđenje. Nisu u stanju prepoznati predrasudu, jer predrasude nastaju iz iskrivljenih perspektiva. Iskrivljene perspektive nastaju kontrolom i manipulacijom. Kontrola i manipulacija je nekome moć. Da se razumijemo, to nije znanje. Duhovno znanje dolazi iz unutrašnjosti svakog čovjeka. Pitanje je koliko je neki čovjek duboko ušao u sebe. No, i kad čovjek uđe u sebe, pitanje je kako će tumačiti dato mu znanje i kako će ga koristiti. Ako izostavi glavni zakon svemira, "ljubav", to znanje postaje loš instrument. Pravda bez ljubavi je iskazivanje moći, a ne pravda. Iskazivanje moći je zlo! Uništavanje nekoga je zlo! Manipuliranje je zlo! Otimanje je zlo! Oduzimanje slobodne volje i slobode općenito je zlo! Čak i da vam neko duhovno biće kaže da to napravite je i dalje zlo! Tko ne gleda kroz prizmu ljubavi, ne može vršiti pravdu. Ako ti je pravda ili kontrola na prvome mjestu, a ljubav na drugom, na krivom si putu.

Kako? Izigrali su me. Mislim da je netko stradao. Ne mogu prijaviti policiji, jer sam primjetila da i tamo imaju svoje, a kako me maltretiraju već neko vrijeme i prate, uvijek su korak ispred mene. Svi oko mene su me uvjeravali da je to samo u mojoj glavi, da se trebam othrvati od tog nekako, da mislim pozitivno, da ljudi nisu zli i da će sve biti ok. Kako da mislim pozitivno kad sam skužila što rade. Kako me maltretiraju? Kroje mi sudbinu. Prate me, prave budalu od mene, namještaju mi poslove, onda me tamo maltretiraju, pokušavaju me uvjeriti da je to od Boga, ja znam da nije. Rade to sve kako bi me strpali negdje gdje njima paše i da radim za njih (da šutim i radim i da budem zadovoljna što su mi dali posao, jel). Došlo je do toga da su me ucijenili sa mirovinom, zdravstvom. Učinili su to da više nikome ne vjerujem. Uvukli su i moje prijatelje u sve to i moju obitelj. Ne znam koju su priču njima prodali, no ja znam da je moja savjest čista i da ja ne želim niti širim zlo, čine to oni, na vrlo podmukli način. Dokle ćemo šutjeti? Koliko će nevinih još stradati? Ja sam Tatjana Tandarić i ako se meni ili bilo kome od mojih išta dogodi, želim da znate da to nije od Boga nego od ljudi. A samo da vam kažem da su se okomili i na vaše ljubimce i vašu djecu, vašu imovinu, financije pa stoga živjela šutnja, jel! Ja sam za Boga, za ljubav, za dobro, za sve što je u duhu ljubavi i ne pada mi na pamet da pristanem na njihovu igru, a samo da znate da su i Boga prikazali kakav nije. Neka nas dragi Bog sve čuva. Amen!