Postoji samo čovjek. Nesavršen. Pun mana i rana koje vuče sa sobom. Sve što želi je osloboditi se tih okova. Dokle god ne prihvatimo svoju i nečiju nesavršenost, razdjeljivati ćemo se. Skloni smo osuđivanju drugoga, bez da pokušamo razumjeti njegovu pozadinu. Skloni smo sebe gledati superiornijima od drugih, ne shvaćajući da smo svi slični. Razlike postoje ne da bi se razdjeljivali, nadmetali, dokazivali nego upotpunjavali i zajedno rasli. Bitnija nam je moć nego opće dobro? Vrtit ćemo se ukrug kao mačka o rep dokle god ne shvatimo gdje leži naša sila i snaga. Ne ona razorna i destruktivna, već ona iscjeljujuća, obnavljajuća, oslobađajuća, stvaralačka. Rađate djecu da bi ostavili nekakav "legacy". Što to točno ostavljate svojoj djeci? Čime ih to hranite? Što ih to učite? Kako da tlače druge i uživaju u otetom? Kako da podmiču "nogu" drugome? Kako da iskorištavaju drugoga? Častite se samoprozvanom sposobnošću? Smatrate se blagoslovljenima? Što kad bi vam netko rekao da sve što vam je, ili nekome drugome, u životu dano, dano vam je da to besplatno dijelite. Biste li bili spremni na takav iskorak? Čovječanstvo se neće spasiti razaranjem, otimanjem i ubijanjem. Spasit će se poštivanjem svega što mu je dano. Ne mislim na poštivanje drugoga. Na poštivanje svega što je dio ovog Planeta, a on, skupa s nama, pripada našem stvoritelju, a On voli i drago mu je sve što je stvorio.
Post je objavljen 28.02.2024. u 16:03 sati.