Kursor po ekranu mičemo kojom "životinjom"....? Čovjekom xD

U današnje vrijeme, vrlo je lako biti ljut, negativan, mračan... nazovite to kako god hoćete i ljudi često misle, zahvaljujući tzv. new age psiholozima, da su ljudi sami krivi što se tako osjećaju, da si sami stvaraju te osjećaje, negirajući time pravo da se čovjek pobunom izbori za sebe, da suosjeća sa činjenicama koje ga žaloste, tište i da se od njih pročisti na jedini ispravan način. Da mi je znat tko ih je potplatio da svijetu serviraju te potlačene neistine. Ljudi stvarno briju da ako samo misle pozitivno, sve će im se u životu posložiti kako treba, sva će im se vrata otvoriti bez da prstom mrdnu... koliko su ljudi danas naivni, nije ni čudo što ih se naziva ovcama. Ima jedna pričica, ni ne znam zašto mi se toliko svidila, možda zato što ju doživljavam sarkastično, a ide ovako nekako.... Bilo je jednom jedno stado ovaca. Pasle su na jednoj prekrasnoj livadi. Trave je bilo dovoljno za sve, ništa im nije falilo. No jedna se od njih malo olakomila i htjela je preskočiti liticu da bi prešla na drugu još ljepšu livadu. Uzela je zalet, zrtrčala se iz sve snage, znala je da mora uzeti dobar zalet da bi preskočila liticu i prešla na drugu stranu. Zalet nažalost nije bio dovoljan i sjebala se. Pala je ko kap u ponor. No ubrzo je od jedne kapi nastala kiša. Nije ni slutila da će u tom njenom zamahu, druge ovce, cijelo stado, potrčati za njom i ko muhe bez glave skočiti sa litice u isti taj ponor. I tako ovce napuniše zdenac. Smijem se. Smijeh je dobar lijek za ovakve "mračne, negativne" trenutke. U toj priči, mislim da sam ja pastir čije su ovce učinile samoubojstvo. Iako je izgubio svoje malo blago, ne plače, nego se s nevjericom smije tim primitivnim mozgovima. Teško pastirima s ovcama danas. No vratimo se prvotnoj misli. Da bi čovjek mogao misliti pozitivno, nakon što su mu se izdešavale enormne količine loših situacija i stvari, mora se prvo pročistiti patnjom, mora bivati s njom koliko je god potrebno dok se ne odluči boriti, da bi borbom konačno mogao napraviti mali prorez u tom zatvorenom mračnom prostoru, gdje će proći maleni svjetlosni tračak i s vremenom pročistiti akumuliranu tmu. Nažalost, neki ne izdrže tu bitku, a najčešći je razlog tomu, jer ne nailaze na podršku i razumijevanje okoline. Što je okolina okrutnija i sebičnija, veća je vjerojatnost da će napaćeni pojedinac odustati od borbe.

Općenito smatram da sva ljepota leži u zajedništvu, a ne kad se za nešto, bio to tvoj život ili nešto drugo, moraš boriti sam.

Ponos je kao balon, kada ga napuhnete on lebdi, kada ga probušite on pada, a kada ga slomite on explodira i rasprši se. Kao i u svemu, ako je umjeren može biti naš najbolji saveznik, a ako je prenapuhan, može nam biti najgori, tihi neprijatelj. Zašto tihi? Jer isprva ni ne znaš da ga imaš, šulja se kao nevidljiva sjena koja radi protiv tebe, a dok shvatiš i osvrneš se, iza tebe samo porušeni mostovi i napuštena bojna polja. U ratu tihih neprijatelja, nevidljivih sjena, pala su i mnoga prijateljstva, ljubavi, rodbinske i obiteljske veze. Najčešće se nakon takvog ratovanja, nijedne ne obnove. Žalost ili sreća!?! A vrline mu svjedoče pobjednici.