Biti dobar je teško. Ljudi te shvaćaju preolako i zdravo za gotovo. Nisi zanimljiv ako si dobar. Dapače, meta si za ismijavanje, prijevaru, iskorištavanje. Trudiš se unatoč svemu i dalje ostati na putu i sve se više pitaš čemu uopće taj trud? Ima li smisla? Ima li ikakvog smisla, kad ostaneš prazan, bez osjećaja, jer su odbačeni i bačeni u ništa. Teško ih je povratiti. Čak i ako to uspiješ uz nečiju pomoć, taj netko će vjerojatno izgorjeti putem i odustati, jer si pretežak samome sebi akamoli drugome. Ne isplati se biti dobar. Koja je uopće cijena? Ima li je?
Ne možeš više živjeti za sebe, ne znaš kako pa tražiš nekoga za koga ćeš. Ranjen si, a rane nikako da zacijele. Tužna priča. Ako ne nađeš nikog, život će ti biti puko životarenje, bez osjećaja. Ah ta takozvana sudbina, tko ju piše ako ne ti i zašto baš tako, na taj način? Zatomljenost. Ravnina. Besmisao. Jedino što još možeš osjetiti jest toplina Sunca... a kažu i Sunce je podivljalo i sprema nam svima nešto. Možda je i ono shvatilo da je došlo vrijeme.

Šta bi bilo kad bi bilo, ali to ne znači da mora biti niti da će biti.

Ne možemo doživjeti "čistu" ljubav dok smo vođeni idejom autoriteta. Autoritet jest nametanje, kontrola, vlast, posjedovanje. Možda tu leži problem zašto ne znamo voljeti.