Živimo u svijetu egocentričnih načela. Ne podnosim mamine sinove niti razmažene kćeri koji su naučili da ih se gladi po guzici i da se samo njihova gleda... Naposljetku, to nisu ljudi, to su djeca! ...koja nikad ne odrastu i samo uznemiruju radikalan slijed stvari... na koje se ne možeš osloniti... nije ih briga za nikog... povodljivci koji i tebe pokušavaju uvući u svoj imaginarni svijet lažnih vrijednosti. Ti biraš!

Ulazim u šumu. Ušli su i neki ljudi. Već za drugog kruga izgubili su se u jednom od šumskih puteva. Tu i tamo začujem neki zvuk sa strane, nisam sama, to znam. Na trenutak mi je pažnju privukao dosad nezapaženi element. Približavajući mu se, skočio je na drvo i počeo trčat okomito. Vjeverica! U daljini nailazi još jedan čovjek... ide svojim putem. Idem i ja. Mimoiđemo se i zaboravimo da smo se upravo zaobilazili. Otrčim svojih 10 krugova, istegnem napetost i latim se svog konja zadovoljno. Pođem kući, procesuirajući slike, zvukove i mirise, koji su me maloprije podsjetili životu.