Žderu me vlastiti demoni... previše brijem ponekad... teško im se othrvat kad su se kačili godinama i predobro si utrli tlo pod nogama... Ne vjerujem nikom... Svakojake sumnje me proganjaju svakodnevno... Hoću li se ikada moći sigurno opustiti u nečijem zagrljaju ili ću vječito bježati zbog svoje nesigurnosti!?! Lako je biti svjestan problema, lako je znat rješenje istog, ali jebeno teško sprovesti u djelo... Polako već vjerujem da je neke stvari čak nemoguće ispraviti... Stvorili smo svijet di ovisimo jedni o drugima... Da bi funkcionirali, moramo se pokloniti većini... makar i naša uvjerenja bila ispravnija i logičnija... jer inače taj svijet za nas nema ništa drugo osim patnje... znam to jako dobro, jer moja krv nije krv nego patnja... patim od rođenja, otkad mislim... umorna sam već...
Post je objavljen 15.08.2009. u 00:40 sati.