Da budemo transmiteri Božje ljubavi.

Citati preuzeti sa Sensa

Također moramo shvatiti i to da imamo "duhovnog" neprijatelja, koji nas odvlači od tog cilja. Tko je "on" i kakav je, uopće me ne zanima! Kada to shvatimo, moramo se usredotočiti na prepoznavanje njegovih laži i odlučiti ih ne slijediti.

Da bi svjetlo obasjalo tamu, mora sjajiti, a da bi sjajilo mora biti svjesno svog sjaja tako da ga tama ne može prigušiti. No, da bi uopće zasjalo, mora spoznati i tamu... da bi izabralo biti svjetlo.

Da ne bi bilo zabune, tama nije isto što i zlo.

Laž u koju smo povjerovali. Ne na način kao da ne postoji, nego laž koju smo prihvatili kao svojevrsnu istinu i koju slijedimo tj. radi koje činimo, odobravamo i opravdavamo vlastita zla djela.

Prolazim svojom omiljenom trasom, zaokupirana svojim mislima i doživljajem onoga što me okružuje, dolazim do jedne razigrane skupine, cca 10 -13 godina starosti, zezaju jedni druge, smiju se, nadmudrivaju. U jednom trenu opaze sljepića u lišću kako mirno ide svojim putem. Skupina se razdijelila. Dok se jedna grupa okupila radoznalo oko sljepića, diveći mu se i promatrajući ga, druga je ostala stajati po strani, vidno nezainteresirana. Odjednom jedan dječak iz druge grupe poviče "Zgazi ga!" i njegovi se skupa s njim počnu na to smijuljiti. Prva grupa ih je pogledala u čudu, nije im bilo jasno zašto to ovaj govori. No, tu sam se našla i ja, jedina odrasla osoba u blizini. Napisat ću par opcija koje sam u tom trenu mogla učiniti, jednu i jesam:

1. Slegnula sam ramenima i mirno prošla pokraj njih, ostavljajući ih da sami između sebe riješe situaciju.

2. Stala sam mirno kraj njih sa osmjehom na licu i promatrala ih. Prva je grupa krenula braniti sljepića (očekivano) objašnjavajući drugoj grupi kako to nije u redu, također pogledom tražeći moju naklonost. Ja sam se samo smiješila i stajala, gledajući malo jednu, malo drugu grupu. Krenula je rasprava. Kad sam dobila dojam da se situacija razriješila za dobrobit sljepića i tog dječaka, produžila sam zadovoljno svojim putem.

3. Okrenula sam se dobroćudno prema tom dječaku i upitala ga: "Kako bi se ti osjećao da te netko, veći i jači od tebe, iz čista mira zgazi, samo zato što to može?"

4. Prostrijeljila sam ga oštrim i opakim pogledom pitajući ga isto to pitanje.

5. Zgrabila sam tog mulca, dovukla ga do sljepića i naredila mu "Ajde, zgazi ga!", ali sa upozorenjem "Ali pazi, ti ne znaš što ću ja tebi onda učiniti!".

6. Opalila sam mu trisku i mirno produžila.

Koja je po vama najbolja odgojna metoda i zašto? Kakvu lekciju bi tom metodom dobio taj dječak, a kakvu ta skupina? Imate li vi još neku metodu koju nisam spomenula?

Otišla sam danas u šumu malo otrčati koji krug. Inače ne trčim ovom trasom, jer živim u drugom gradu, ali moram reči da mi je to jedna od najdražih treking staza u mom rodnom gradu. Staza djeluje zapušteno od zadnje jake oluje koja je porušila mnogo drveća. Probijajući se i prelazeći preko porušenih debala i grana, pitala sam se zašto to već nisu raskrčili? Kako toliko puno porušenih drveća blokira baš stazu? I tako, skoro pa pri kraju kruga, stigla sam do najvećeg debla i stala ispred njega. Odjednom mi je nešto došlo, suze su krenule na oči, prislonila sam obje ruke na to deblo i iz srca izustila: "Hvala ti za sav zrak što si proizveo za nas, zas svu hladovinu koju si nam pružio. Žao mi je što si se slomio.". Okrenula sam se oko sebe, duboko udahnula, osvijestila taj svježi, čisti zrak i zahvalila se svom drveću oko mene. Razmišljala sam o tome kako nam svo to porušeno drveće na stazi zapravo šalje jednu tihu poruku koja glasi: "Tu smo, oko tebe smo. Pored svega što činimo za tebe, ti nas rijetko primjećuješ.". Do kraja staze trčala sam zahvaljivajući se u sebi.