Komentari

kejtoo.blog.hr

Dodaj komentar (15)

Marketing

  • kejtoo

    Na mladima svijet ostaje.

    avatar

    02.10.2023. (15:11)    -   -   -   -  

  • Goddess Vesna

    Definitivno scenarij br.3!

    avatar

    02.10.2023. (18:01)    -   -   -   -  

  • Klaatu

    Ja bih mu rekao da je karma zeznuta stvar te da će u sljedećem životu on biti "zgažen". Sve se mora vratiti u ravnotežu, a to je bolan proces.

    avatar

    02.10.2023. (21:01)    -   -   -   -  

  • kejtoo

    @Klaatu Neće, jer sam po izrazu njegovog lica i reakciji njegovog tijela uvidjela da je shvatio poruku. To je dovoljno da bude pošteđen, tj. da karma bude poništena.

    avatar

    02.10.2023. (21:03)    -   -   -   -  

  • Iznajmljivačica

    Baš si me navela na razmišljanje..nije lako odgovoriti...
    Ako je netko među njima baš sklon ubijanju, nema tih riječi ili pristojnog odgojnog postupka koji bi ga odvratio od daljnjeg ubijanja sljepića, žaba, mačaka, i drugih nasilnih djela, manje ili više smrtonosnih.....Eventualno bi pomogla triska bez puno riječi, ali data u pravom trenutku od prave osobe. Samo ne pred ekipom, pred ekipom bi ga triska još više potaknula na nova "junačka" djela.
    Riječ bi pomogla kolebljivcima, koji nisu sigurni da li treba ubit tog sljepića ili ne treba i onima koji su sigurni da ga ne treba ubiti, onima koji su inače dobri i koji ne mogu gledati ubijanja sljepića, žaba, mačaka itd, ali da ne ispadnu kukavice i da ih nasilnik ne zeza i sramoti, prihvaćaju igru a zapravo jedva čekaju da netko reagira i da ih rastjera. E...zbog takvih treba djelovati.

    Sjećam se dječaka iz naše ulice. Jedan je na osibito svirep način ubijao mačke a drugi su virili da ispadnu hrabri ali bi na kraju ipak pobjegli ili bi se požalili odraslima. Taj koji je ubijao mačke je i dalje psihopat. Prvo je bio dječak-psihopat, a sad je djed-psihopat. . Nije baš ubio na mrtvo, ali je zgazio srca i ubio u dušu neke dobre ljude .
    Ti zločesti klinci izrasstu u zle ljude. Takvi se rode i do kraja su takvi

    avatar

    02.10.2023. (22:37)    -   -   -   -  

  • kejtoo

    @Iznajmljivačica Mislim da se nitko ne rađa zao, čak mislim da se zlo na neki način razvija i da je moguće taj proces spriječiti pa čak i poništiti. Bitno je ne prepuštati takve samima sebi i dozvoliti im da se na taj način razvijaju i nipošto ih ne bi trebali ignorirati. Treba ih pravovremeno osvijestiti da uvijek postoji netko tko je jači od njih. To su itekako u stanju shvatiti i ako ništa, to će ih barem natjerati da sami sebe stave pod kontrolu, a kontrolirajući se možda osvijeste i poneku dobru spoznaju.

    avatar

    02.10.2023. (23:15)    -   -   -   -  

  • luki2

    Ne znam kako si reagirala; ja bih reagirala kao šo je opisano pod točkom tri. Pozdrav!

    avatar

    03.10.2023. (00:43)    -   -   -   -  

  • TEATRALNI

    Poznavajući tebe (doduše samo virtualno ali već je i to dovoljno za neki dojam) definitivno je bila opcija 3. Ja ne znam koju bi metodu primijenio samo znam kad bi se odlučio za metodu 5 ili 6 da bi imao samo problema jer djecu ne smiješ više niti krivo pogledat ako samo malo povisiš ton na njih to je po pravobraniteljskim "institucijama" već "zlostavljanje" mi koji smo odrasli na kazetama i VHS-u smo imali kvalitetnije djetinjstvo nego ova današnja djeca-tek su upisali prvi razred već imaju najbolje mobitele-u njihovim godinama sam mobitel (bilokakav) mogao samo sanjat. A ova današnja djeca to moraju imat inače su izložena podjebavanju i ismijavanju totalno krivi sustav vrijednosti.

    avatar

    03.10.2023. (11:16)    -   -   -   -  

  • Snaga Tvokuna

    Smatram da je katkad metoda br. 2 sasvim dovoljna. Nekada i sami stanu i razmisle ili ih prijatelji natjeraju na to. Nekada je samo prisustvo starije osobe dovoljno da se sami preispitaju i stanu na kocnicu. Nekima je potreban i rijec vise. Ovisi od osobe do osobe, karaktera i odgoja ... :)

    avatar

    03.10.2023. (11:23)    -   -   -   -  

  • morska iz dubina

    Sljepić je posve bezopasan pa bi djeci trebalo skrenut pozornost da je bespredmetno ubijat išta što ne izaziva neposrednu opasnost. Ostala bi među njima dovoljno dugo dok sljepić ne umakne.

    U Vali sam godinama svakodnevno susretala poskoke...nikad mi nije palo na pamet ubit ga..ne zato šta je zakonom zabranjen...dio je prirode kojoj pripada...makneš se s strahopoštovanjem i nastaviš dalje....jer u suprotnom, ne bi više bilo živog stvora na zemlji koliko se međusobno volimo, poštujemo, uvažavamo i toleriramo:-)

    avatar

    03.10.2023. (12:45)    -   -   -   -  

  • j.

    Zlo se može počiniti u jednom jedinom času, a potom se nekada ne može ispraviti stoljećima; tako i ovo - recimo, sjećam se kada je jedan dječak, zapravo već momak iz susjedstva (većina nas uopće nije shvatila što on radi dok sve već u trenu nije bilo gotovo, bili smo u parku a on je bio udaljen dvadesetak metara) uhvatio bogomoljku u papir novina i zapalio je; dio momaka – vjerojatno i koja djevojka - oko njega zapravo je iskazao ravnodušnost, ono što klinci danas zovu „cool“ pristup, pa čak i divljenje prema nečemu tako šokatnom i strašnom. To je zapravo bio prvi trenutak u kojemu sam shvatio kakav je on; već možda nekoliko mjeseci poslije vodio je kaznene ekspedicije protiv nas nekoliko po kvartu i samo činjenica da sam imao dobre, starije i jače prijatelje spasila me od nekih većih posljedica - osim par bubotaka za koje bih se zapravo, o strahote, kod kuće majci i baki stidio priznati odakle mi - i dugog, dugog osjećaja poniženja i straha.

    Mislim da jedna epizoda u životu takvih ljudi znači malo ili ništa; onome koji voli zadavati strah najbolja kura za takvu bolest na žalost - jest strah kojeg takav osjeća na vlastitoj koži; onaj pravi, iskonski, bumo otvoreno rekli - pedagoški, nesakriveni strah za vlastitu stražnjicu koji najbolje ukazuje na to kako je drugima; sve ostale metode nekako su bespredmetne i bezizgledne; to mi govori životno iskustvo. U naše doba još, da je netko od starijih mogao vidjeti što ovaj radi, dotrčao bi i dao mu jednu, kako smo znali reći - za vuho, ili se barem na njega pošteno izderao - i to bi vjerojatno čak imalo neki barem privremeni učinak, ne samo za tu bogomoljku, i sve ostalo što je putem poslije popalio, porazbijao i uništio, nego na prvom mjestu za njega samoga.

    Ja ti ne vjerujem u nešto plemenitije od toga. Razgovor i ukazivanje pomažu, to da – ali to sve kreće od kuće; to je posao za roditelje a ne ljude u parku; a upravo roditelji tog dečka bili su – gle čuda - prilično hladni, nadmeni, daleki ljudi da – kada se danas sjetim – nije niti čudo to što je radio i kako je poslije u životu završio. Čudna mu čuda, dečki koji su doma imali roditelje kod kojih si mogao naići da te poglade po glavi, nutkaju ti nešto piti i jesti bez ikakvog pitanja, pitaju te sa živim i iskrenim interesiranjem kako si i kako su tvoji – ali i, kada treba, podviknu, naprave reda, u korijenu sasijeku svako moguće zlo – nisu izrasli u čudovišta; dapače – danas su dobri ljudi koji u sebi nose i ljepotu i patnju i mir, kako to čovjeku pod kapom nebeskom već priliči; oni drugi koji to nisu dobili kod kuće – ti spadaju bez greške u one koji ne nose u sebi u najmanju ruku nikakav mir; to bih se usudio reći sa sigurnošću: to je pravilo koje svakako da ima izuzetaka, ali loši ljudi stvaraju loše ljude; tu je malo iznimaka.

    Negdje sam čitao krasnu crticu o takozvanom anđeoskom pogledu, mislim da se radi o skandinavskim zemljama, tamo dijete koje je još maleno, slabo, nesnalažljivo - prelazi put od kuće recimo u glazbenu školu od nekoliko kilometara, a svaki odrasli, čak i onaj koji ga uopće ne poznaje – baci krajičkom oka pogled, da li je sve u redu, niej li negdje zastranilo (a svim znamo da postoji na žalost tisuću stranputica na običnom putu u glazbenu ili nazad kući). Eto, to je bilo sjajno doba u kojem smo i mi odrastali, to mogu sada bez ikakva krzmanja naglas reći. Ljudi su gledali jedni drugima u pjat, ali istodobno - teško kako bi bilo šanse da se zgaze sljepići a da onaj tko bi to učinio ne bi osjetio posljedice, barem strašnu i veliku sramotu i čitavu lavinu koju bi zbog toga od svojih staraca morao pretrpjeti kod vlastite kuće. Mi se nismo bojali policije, manijaka, mraka, vlasti, susjeda, neznanaca - nego onih koje smo najviše voljeli – jer smo bez greške znali da su upravo radi te ljubavi spremni za nas i prema nama učiniti svašta, samo da nas izvedu na pravi put. Stvar je u tome što su upravo od ljubavi nepogrešivo znali pronalaziti mjeru u svemu, pa i u teškim stvarima kojima bi nas s vremena na vrijeme morali obasipati –jer mjera je u svemu zapravo najvažnija; ako nemaš mjere, nemaš ničega; svaka je stvari istodobno i lijek i otrov, zar nije?

    Danas se takvo što više ne smije, to nešto – davati susjedovom djetetu, ili čak djetetu na ulici - packu i jednu za vuho; da to netko učini, prošao bi tešku kalvariju kroz sustav i medije; čitav život preokrenuo bi mu se u trenu, vjerojatno bi završio u zatvoru kao nasilnik, pedofil, patološki slučaj. Danas djeca nemaju straha ni od koga i ni od čega; ne kažem da je strah dobar, ali je nedostatak bilo kakvog straha i obzira poguban.

    Danas više nismo djeci anđeli, nego nezainteresirani, hladni protivnici ili puki prolaznici. Stranci. Potrošači. Suputnici prema dolje.

    avatar

    03.10.2023. (17:04)    -   -   -   -  

  • Ypsilonka

    2 s tim da nisi "dobila dojam" nego svjedočila kako su djeca dobro, a samostano bez upliva odraslog riješila problematičnu situaciju.

    Sve što djeca mogu sama ne smijemo raditi umjesto njih.
    Puno je bolje ukoliko djeca vlastitim angažmanom nešto nauče nego ukoliko dobiju gotova rješenja!
    U opisanoj situaciji, pod br. 2 razvijali su (učili, vježbali) i neke druge stvari (ne da mi se sad ulaziti u to) osim same empatije.
    Kad se odrasli umiješa ta se prilika izgubi.
    Nije bilo opasnosti po dječaka ni po zmiju, odrasli tu nema što raditi.

    avatar

    03.10.2023. (17:34)    -   -   -   -  

  • kejtoo

    @Ypsilonka Složila bih se sa @j., nekad je ona "jedna za uvo" zaista potrebna, pogotovo kad pretjeraju. Ne kažem da je situacija koju sam opisala ta, al djeca znaju, dok odrasli ne gledaju, stvarno raditi svakojake strahote, pogotovo kad se nađe onaj među njima koji u sebi nosi crtu "psihopata". U mojoj okolini, dok sam bila još dijete, dogodio se jedan takav brutalan incident. Nekoliko dječaka došlo je na ideju da bi bilo strašno zanimljivo objesiti mačku, to su i učinili. Toliko o tome kako su djeca samosvjesna i "dobra" i sama sposobna riješiti situaciju. Na moju sreću, to sam saznala naknadno i otada sam izbjegavala tu ekipu.

    avatar

    03.10.2023. (21:24)    -   -   -   -  

  • WORLD OF A DREAMCATCHER

    Rezoniram s trećom opcijom i nekako imam dojam da si tu opciju i iskoristila :)

    avatar

    03.10.2023. (21:50)    -   -   -   -  

  • kejtoo

    @Teatralni Zbilja sam zabrinuta za današnju djecu, koja svijest razvija preko igrica i aplikacija. Bojim se da će se potpuno okrenuti materijalnom, a duhovno totalno zanemariti. Sve će vrednovati po principu "bonusa" i "nagrade", odnosno samo kroz vlastitu korist. Rezultat toga biti će jedno "hladno" i "nemilosrdno" društvo.

    avatar

    03.10.2023. (23:50)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...