Nakon nekih burnih razdoblja i pretjeranog analiziranja i promišljanja, ugasila sam svoj um... Ne mislim više previše, zadovoljim se malim stvarima, jer dubina i velikost je u ovom svijetu besmislena. Povremeno me izbacuju poneki impulsi iz mog zena, no mislim da to srce progovara, a um se samo nadovezuje, jer na ljudsku zlobu, srce ne može bit ravnodušno i drago mi je što nije. Kad utišaš, tj. ugasiš um, postoji jedna nuspojava, a ta je da se više ne zanosiš snovima i ne da ti se uključit previše vijuge da razradiš pokoji bljesak neke ideje. Jednostavno proživljavaš dan za danom, ispunjavajući svoje građanske obveze prema društvu i prema samome sebi. Jesam li ja jedina kojoj je strašno dosadno ovdje, koja se ne može pomirit s trenutnim malim zadovoljštinama? Nekad je moj duh blistao, svijet se činio kao predivno, neistraženo mjesto, a sad.... !?! Hodam bez vizije, ne vidim kamo idem, samo znam da sigurno ne idem tamo gdje bih htjela završiti. Jedino me još srce dobro vodi...