Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

petak, 10.01.2020.

Eutanazija


Foto: otočka

U ove dane, s velikom tugom, sjetim se mame. I agonije. Započete u siječnju, prije punih šest godina.

Po Božiću me zvala iz Vale. Sretna. Svi nalazi su dobro.
Po Novoj, da se ne osjeća dobro.
Došla je hitno u Split. Nalaz, terminalna faza. Galopirajućeg monstruma.
Dva je pobijedila.
Treći se otrgao.

Najsnažnija žena odgojila je snažnu. Uslijedili su dani prešutnog nadmetanja u veleslalomu emocija.
Brdu nježnosti.
Bez susreta očiju.
To smo izbjegavale.
Do zadnjeg.
Bio je to bastion kojeg nismo smjele narušit.
Da se obje ne urušimo.
I poštivale smo.

Iscrpljujuće i besmislene kemoterapije za neizlječivu dijagnozu. Zbog protokola.
Svakim danom je sve više odlazila u bezdan.
Dani muke nezaboravni.
Sjedila bi uz nju od 7 ujutro do kasnih večernjih sati.
I bila bezgranično ljuta.

Zašto eutanazija nije dozvoljena?

Neizdržljiva bol i patnja su se sljubile ko urotnice.
Čemu to?
U pitanju su dani. Ili sati.

Zašto ne možemo humano otići?
Uz vlastiti pristanak.
Ako smo prisebni, možemo ga dati kada poželimo.
Kada nepodnošljivost boli probije sve granice ljudskosti.
Možemo pristanak i deponirati. Onda, kada smo posve zdravi.
Da se nađe kada se okolnosti života nesretno poslože.

Voljela bih znati da imam tu mogućnost.
U medicinski indiciranoj situaciji.

Ako sam se cijeli život trudila živjet dostojanstveno, zašto ne bi mogla tako i otići?
Zašto je ova tema u zoni sumraka?

10.01.2020. u 15:36 • 62 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.