Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

srijeda, 01.01.2020.

01.01.2020.






foto: otočka

Jutro osvanulo okupano suncem. Bonaca. Toplo.
Ni trena dvojili.
Krenili makadamom. Južnim padinama naše vale. Pa sve dok nan pita.

Nigdi nikoga.
Veličanstvena Tišina. Gusta borova šuma. Najbistrije nebo. I plavetno, kristalno more.
Samo poneki krik galeba kao dah života.

Preplavio me val beskrajne zahvalnosti. Jesmo li uopće živi? Jesmo li na zemlji?
Ili je ovaj ushit srca i stapanje s okruženjem nebeski dar prepoznavanja veličanstvene Jednote s Kreatorom.

Hodamo začarani. A u mislima ponavljam:

"Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno,
Kad se granje po teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova,
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice."

Kako volim ovo sada i ovdi. Upijam tren kao neponovljivost. Shvaćam je kao nebesku milost.
Dar. Spoznaju.
Koja putuje sa mnom.
Ovdi.
A jednom i tamo.




01.01.2020. u 13:56 • 39 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.