Dnevnik jedne otočke https://blog.dnevnik.hr/karbunara

srijeda, 16.10.2019.

Pitan se, a već znan



Krenilo je već u noći. Prepoznatljivo huktanje. Udaranje valova o mrkentu.
Prva prava jesenska južina. Polako mi se počela uvlačit zebnja oko srca.
Unutarnji bio sat označio je početak svih vrsta psihofizičkih priprema.
Za bivstvovanje u pustoj vali.
Jesen i zima 2019/2020.

Par dana samotnjaštva su svima romantična.
Ali stalni pustinjački život je priča za sebe. I nije za svakoga. Ako duša, srce i um nisu jaki, predispozicije za prolupat su ispunjene. Znam po danima u kojima sam slaba. Kad ništa ne vozi do škoja. A još manje odvozi. Kad smo naizgled na dohvat ruke, a nedostupni. Kad munja zapara nebo, pa struje nema danima i danima. A s njom ni laptopa. Ni telefona. Ni mobitela. Ne možeš ni prijaviti kvar. Nemaš sa čega. Nema obližnjeg kafića u kojem ćeš srest poznatog i prodivanit. Olakšat si dušu u nekom shooping centru. Nać se s najboljom prijateljicom i tihovat ili brboćat. Do bola mi fali moja Glorijeta s kojon u Gradu dilim sve.

Život na škoju, u pustoj vali, zaista je priča za sebe.

I pitam se, u rano praskozorje ovog jutra: alo, kukuvižo, očeš li biti jaka ili slaba?
Uspravna ili puzajuća?
Energična ili apatična?
Domišljata ili ravnodušna?
Gas ili kočnica?
Odlikašica ili ponavljačica?
Majka ponosnih cura ili čitačica zabrinutih wats up poruka: mami, jesi li dobro?
Glava ili rep ove male obitelji? Ovog čudnog trojstva međugeneracijske solidarnosti.

Smješkam se u ovo isto praskozorje. Mirna i ispunjena.
Slika mase ljudi s kojom se svako jutro mimoilazim u Kalosu samo me bodri.
Koliko njih ne može puno toga.
Koliko puno toga ja mogu!!!

16.10.2019. u 14:31 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.