Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

07.10.2024., ponedjeljak

Ptice nebeske (i one ostale)




Zapuhao je snažan vjetar. Nad gradom se kotrljalo olovno nebo. Spremala se gadna oluja.
Na putu kući, u prolazu između dvije zgrade, zatekao sam mladog vrapca na tlu. Ispao je, ili su ga izbacili iz gnijezda. Imao sam osjećaj da su ga izbacili.
Gnijezdo je bilo visoko, nedosežno. Vrabac nije imao nikakve šanse. Odlučio sam pobrinuti se za nj. Nije prvi put da ću othraniti pticu, pomislio sam. Jednom sam spasio vranu koje je ispala iz gnijezda dok sam slikao na zagrebačkoj Savici. Spasio sam i vjetrušu. Na Braču sam pak pokušao spasiti lastavicu, ali kako rekoše stari: još se ni rodi taj ki je spasi lastavicu. Osjetljive neke ptice. Ima to veze s enzimima iz sline koje majka isporučuje zajedno s ulovljenom zalogajom, te nemogućnošću mladunaca da probave potpuno živu hranu, takovo što.

Uzeo sam vrapčića i nastavio do stana. Zašavši u haustor sručio se jak pljusak.
Iz ostave sam izvadio krletku. Bivša je imala tigricu koja je otperjala, potom je otperjala i ona zajedno sa specijalnim policajcem koji ju je servisirao. Na moju sreću. Jer čemu služe policajci, i još k tome specijalni, nego da spašavaju tužne i zanemarene djeve i jadne građane od tužnih i zanemarenih djeva? A meni je u amanet ostala krletka. Namjeravao sam je baciti s prvim odvozom glomaznog otpada. No sada će poslužiti.
Stavio sam pticu unutra i na internetu potražio upute o othranjivanju mladog vrapca. Neki dežmekasti ženskasti veterinar bio je vrlo opsežan u savjetima.
Ok, za početak valja mi pronaći suhu hranu za manje pse.
Sjetio sam se da na trećem katu živi zapadnoškotski bijeli terijer. Njegova vlasnica bila je mala, mršava, blijeda, vječno crnih kolobara oko očiju, kratko ošišana prof. hrvatskog jezika što u slobodno vrijeme piše erotsku poeziju u sroku.
Spustio sam se dolje i pokucao.
Čuo sam je kako se šulja, proviruje kroz špijunku. Ne sumnjam da je bila iznenađena što me vidi pred svojim vratima.
Bojažljivo je odškrinula ne skidajući lanac.
- Dobar dan suseda - rekao sam odlučnim glasom te objasnio situaciju.
Promatrala me je onako kosmatog, bradatog, s pivskim trbuhom. Vjerujem da je moja divlja šumska pojava na nju ostavila zastrašujuć' no ipak human, da ne velim poetičan utisak.
- Pričekajte malo -rekla je zatvarajući vrata.
Nije je bilo neko vrijeme.
Pročačkao sam nos i oblikovao poveću kuglicu. Prisjetio sam se da sam prije dosta vremena u staklenku od džema odlagao nosne kuglice u namjeri da izradim filigransku skulpturicu. Ali u jednom od mojih mnogobrojnih preseljenja, staklenka je prsnula i kuglice su se rasule po kutiji pa sam odustao od te ingeniozne umjetničke zamisli.
I evo nje, konačno. U vrećici za zamrzavanje nosi dvije šake suhe pseće hrane.
- Nadam se da će ptica preživjeti – reče pružajući smotuljak.
- Nego da hoće! – odvratio sam ne ostavljajući prostora sumnji i mignuo zavodljivo.
Smela se k'o šiparica.
- D-d-d—oviđena – promucala je, zatvorila vrata i otišla da piše seksoljubnu poeziju u sroku / primi na dar moga đoku / neka blisne suza radosnica u tvom oku / bubri klitić sada / tucaj ovog gada / što pticom svoj posjet pravda /

Umočio sam nekoliko psećih kolačića u vodu i promatrao ih kako bubre. Odlučio sam poduzeti baš sve da ptica preživi makar to narušilo moj mir, a poučen prijašnjim iskustvom spasitelja, znao sam da hoće. Svelo se to na neku moju osobnu borbu, inat i prkošenje Smrti.
Pticu je valjalo hraniti svaka dva sata, sve do noći, pa je prekriti krpom, a onda u svanuće nastaviti.
Razmekšane pseće kolačiće natisnuo sam u špricu i pokušao ih istisnuti u ptičje grlo. Lupkao sam vrhom šprice po kljunu ispuštajući pijuke kakve bi, pretpostavljao sam, činila njegova prirodna hraniteljica. No ptić nije sudjelovao i istisnuti „brašnasti“ crvići padali su na dno krletke. A onda aha efekt…

Prva dva dana hranio sam ga isključivo psećim kolačićima. Treći dan skuhao sam jaje te žumanjak pomiješao s razmočenim kolačićem. U pastoznu masu dodao sam i par vitaminskih kapi.
Ne bi li ublažio šok od nagle promjene sredine, s mobilnog uređaja puštao sam vrapčji cvrkut da ga podsjeća na bučno obiteljsko gnijezdo. Depra je mogla biti remetilački faktor oporavka. Na to bi se on umah oglasio svojim prodornim, recimo to tako – cikom sreće.
Četvrti dan bilo je jasno da ptić povratio snagu i da će preživjeti.
Tjedan dana kasnije samostalno je kljucao i gutao, to jest u voljku skladištio „crviće“ s vrha šprice. Pomalo je jeo i suhi kruh. Pametnjakovići tvrde da nije u redu hraniti vrapca kruhom, nezajuć'da su vrapci pokućari prilagodili svoj tijelo i digestivni sistem životu u gradu – imaju veći kljun i širu lubanju od divljeg vrapca kako bi mogli rastvorit uzgojno sjeme, te baš kao ljudi i psi amilazu, enzim nužan za razgradnju složenih ugljikohidrata koji se nalaze u pšenici, kukuruzu i krumpiru.
Kada se pošteno opernatio i kada mu je narastao rep, došlo je vrijeme da poleti. Pustio sam ga iz krletke i on je vrlo brzo savladao letačku tehniku. Bio je barem pet puta pametniji od tigrice koja se u istom stadiju razvoja neprestano zabijala o plafon i zidove.
Vremenom sam shvatio da je riječ o njoj, a ne njemu. Vidjelo se to po konstituciji, po ponašanju, privrženosti. Vrapčica je stalno dolijetala, slijetala na moja ramena, na tjeme, na moje nožne prste. Kljuckala mi je madeže vjerujući da su to neke bube.
U predvečerje se sama vratila u krletku. Niti to glupa tigrica nije bila kadra ukapirati. Morao sam ju loviti ručnikom i vraćati natrag u krletku.
U trenutku kada je zavrućilo ovjesio sam joj kadicu za kupanje i ona se spremno okupala. I tu je tigrica falila. Čak i za najvećih žega nije ušla u vodu da se rashladi.
Krletku bih povremeno iznio na balkon. Pio bih pivu, a vrapčica bi slušala druge ptice katkad i sama sudjelujući u toj pijevnoj konverzaciji. Jednom ju je začula vrana i doletjela vjerujući da ima siguran zalogaj. Ali ja sam bio tu. Njena mama. Njen tata. Njeno sve. I ptičurina je utekla.
Neko vrijeme bilo nam je dobro. Zbilja dobro.
A onda je proradio neki drugi matix program, začula je u sebi zov divljine, osjetila nagon za parenjem, gniježđenjem, što li? Iako je većinu dana provodila na slobodi, postala je nervozna i trgala si je perje. Bilo je vrijeme da ju pustim.
U ostalom to mi je i odgovaralo. Tih dana dobio sam poziv umjetničke skupine Abacus iz Beograda da sudjelujem na izložbi Makromedijalna epopeja vlastodržnih jajašaca - poziv koji nisam mogao odbiti. Morao sam poći i zaći u Društvo književnika, ondje jesti jesti jesti, pa zatim na Skenderiju u Tri šešira i ondje piti piti piti dok mi cigani na uho gude Oči črnje i Da smo se ranije sreli. Nakon toga nastaviti terevenku na splavovima sve dok se ne nasučem na žuti pesak besvesti.
„Svaka lasta svome jatu leti.“
Te nedjelje, negdje oko 10 sati, kada su se grabežljivci već namirili, stavio sam ju u kutiju za cipele i odnio do livade i šipražja u kojem je živkala njena vrsta. Mnoštvo njih. Otvorio sam kutiju. Spremno je iskočila i odskakutala nekoliko metara. Udaljio sam se, ali ona je uzletjela i sletjela mi na rame. Ponovo sam je odnio do grmlja. Spustio. Ponovo odmakao. Gledala je za mnom, pa opet doletjela. Ponovio sam radnju. Treći put kad sam to učinio na nebu se pojavila vrana. Vrapčića ju je spazila i istog trena šmugnula u grmlje. Iskoristio sam trenutak. S većeg odstojanja promatrao sam šipražje. Nisam je vidio. Ona nije dolijetala. Okrenuo sam se i otišao pakirati stvari.
Udaljujući se, uvjeravao sam se: bit će ona dobro.
Kažu, kad nekog voliš moraš ga pustiti da ode, pa ako ti se vrati to je onda prava ljubav. Ali izreka je za kurac, jer kako reče pjesnik Jendričko: sve se ponavlja, samo ljubav ne.

- 11:26 - Vox popljuvi (131) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>