Indijanka vegetarijanka
31.03.2015., utorak
Plućnjak
Dok šuma i ostalo drveće još nije sasvim prolistalo, može se pronaći biljka plućnjak, mnogo plućnjaka, koja iskorištava sunčevu svjetlost koja u tom periodu dopire do nje. Na području gdje ja živim ima je doista mnogo, a obično je poznata u dvije varijante – s listovima s pjegama i s listovima bez pjega. Cvjetovi su najčešće ljubičasti, tamno plavi i crveni do ružičasti. Radi se o samonikloj jestivoj biljci, a jestivi su cvjetovi te listovi, s tim da što se tiče listova, treba brati gornje, nježnije, a one donje, bliže tlu ne jesti. Kako joj i sam naziv kaže, najbolja je za plućne bolesti, točnije za iskašljavanje, a ovo je djelovanje poznato i iz zapisa iz Srednjeg vijeka. Kasnije se pokazalo da je dobra i za mnoge druge stvari, primjerice liječenje krvi, krvarenja, bolesti mjehura, prehlade, gripe, promuklosti, rana, akni, itd. Bogata je vitaminom C, željezom i još mnogim drugim vitaminima i tvarima. Može se jesti na salatu ili u varivima i jelima koji se spremaju kako se inače spravlja špinat.   Oznake: plućnjak |
27.03.2015., petak
Prvi daždevnjak
Jučer u šetnji šumom naiđem na prvog daždevnjaka ove godine. Nema još dovoljno topline za njega, čini se, pa je samo ukočeno stajao i gledao. Zapravo sam se pitala je li uopće živ, a tek ga je pseća njuškica uspjela malo pomaknuti, samo za milimetar. Već sam pisala o ovim zanimljivim stvorenjima, no vrijedi ponoviti jer su doista, doista jedinstveni. Primjerice, razmnožavaju se tako da mužjak izbaci paketić sperme i onda namješta ženku na njega da se oplodi, ona nosi od 6 do 8 mjeseci te u vodu ispušta već razvijene ličinke. Za razmnožavanje im je potrebna hladna i čista tekućica (često ih viđam pored potoka koji poput zmije presijeca šumu i predivno slika krajolik te nježno žubori). Spolno zreli postaju nakon dvije pa čak i do 10 godina, a mogu živjeti jako dugo, u prirodi oko 20 godina, a u zatočeništvu ima primjeraka starih i 50 godina. Zimu provodi pod zemljom, a kod ličinki dok se još razvijaju u jajovodu ima slučejva kanibalizma, da jedna proždire drugu. Prema zakonu naše države zaštićena je vrsta.   Oznake: daždevnjak |
26.03.2015., četvrtak
Joumana Haddad: Ubila sam Šeherezadu
|
Podnaslov ove knjige je 'Ispovijest ljutite Arapkinje'. Dojam koji se dobija dok se čita knjiga jest da je ova žena doista ljuta. Ili je možda malo umišljena. Ili objesna. No, zapravo se na kraju knjige nameće zaključak da nema neke velike razlike između žene koja živi na Zapadu i one koja živi u arapskom svijetu jer svaka je na svoj način, s obzirom na društvene okolnosti koje vladaju u društvu, zakinuta. Autorica dakle priča o tome da je ljuta i na Zapad što ima određenu sliku, predrasude, stereotipe o arapskim ženama, a također i na arapske zemlje u kojima su žene doista često zakinute za mnoge, mnoge stvari. Ipak, ono što je očito iz knjige jest da autorica nije tipična Arapkinja, njezin život nije ni približno sličan životu prosječne arapske žene. Pa čak ni životu prosječne žene sa Zapada. Po zanimanju je novinarka i spisateljica koja mnogo putuje te izdaje časopis 'Tijelo' u kojem piše erotsku poeziju. Ako se pitate zašto se knjiga ovako zove, evo razloga: Šeherezada je simbol nečeg lijepog u arapskom svijetu, žene koja svojim pričama i drugim čarima dolazi do svojih prava. Autorici (a bogme ni meni) se ne sviđa što žena često mora raznim smicalicama doći do onoga što joj pripada po rođenju. CITATI: Kao što kaže glasovita izreka: jedno srušeno stablo diže veću buku nego cijela šuma koja raste. Kad ćemo početi posvećivati pozornost šapatu stabla koje raste? Jednom me jedan prijatelj pitao: 'Koje ti je mjesto na svijetu najdraže?' Odgovorila sam istoga trena: 'Moja glava!' Tako sam možda svoj pravi grad naprosto… ja! …biti pjesnik samo je po sebi dovoljno složeno. Mi pripadamo ugroženoj vrsti koja nije najbolje opremljena za riskantan život na planetu Zemlji.  Oznake: Joumana Haddad, Ubila sam Šeherezadu |
25.03.2015., srijeda
Meso neželjenih životinja
Štand s hranom neobičnog imena 'Kuhinja neželjenih životinja' postoji u Amsterdamu, a radi se o ideji prema kojoj se, tvrde oni koji su je osmislili, smanjuje nepotrebno bacanje hrane. Naime, ljudi koji su otvorili štand, par Rob Hagenouw i Nicolle Schatborn, pripravljaju obroke od mesa neželjenih životinja. A koje su to životinje? Prije svega konji poniji, guske pa čak i štakori. O čemu se zapravo radi? Ideja je nastala prije pet godina kada su (zamislite umjetnosti), kao dio umjetničke instalacije, napravili varivo od mesa divlje guske. Treba reći da su guske veoma raširene po Nizozemskoj otkad je sedamdesetih godina prošlog stoljeća zabranjeno hvatati ih jer im se zbog prekormjernog lova broj drastično smanjio. Danas su unajmljeni posebni lovci koji ubijaju guske blizu jedne zračne luke kako ne bi pravile probleme zrakoplovima. Pretpostavlja se da ih se godišnje ubije oko 40,000, a mahom završe u hrani za kućne ljubimce. No, sada ih se može kupiti i na spomenutom štandu s hranom, a najčešće prave krokete od guščjeg mesa. Osim od gusaka, prave i obroke od bizamskog štakora iz amsterdamskih kanala te su posebno popularne i rolice od golubljeg mesa. Imaju i hamburger nazvan 'My Little Pony Burger' (bilo bi smiješno da nije tužno), a pravi se od mesa konja, najčešće ponija. Poni konji bili su veoma često ljubimci u Nizozemskoj no zbog krize sve ih više ljudi ne može uzdržavati te ih se šalje na klanje. Par koji priprema obroke kaže da se nadaju da će ovako ljudi vidjeti da jesti piletinu nije isto što i jesti guščetinu ili golubetinu kada govorimo o okusu (zašto je to uopće bitno?) te da je jesti konja isto što i jesti kravu. Ovdje se moram složiti - jesti konja je što i jesti kravu, odnosno ubiti konja isto je i što i ubiti kravu... No, ono što me zanima jest sljedeće - što s mačkama i psima? Njih zasigurno ima najviše koji su neželjeni i koji su po skloništima i svakodnevno ih se usmrćuje upravo zbog velikog broja? Jer jesti kravu, ponija, svinju, pile... isto je što i jesti mačku ili psa (osim po poretku u glavama i, pretpostavljam, okusu). Foto: Facebook Oznake: meso, guske, štakori, golubovi, Amsterdam, Nizozemska, Meso neželjene životinje |
24.03.2015., utorak
Viktor Žmegač o životinjama
|
Životinje nemaju šanse kada na njih nasrne modna industrija.: bezbrojne su vrste ugrožene jer se nose krzneni kaputi, kože tuljana i srodnih životinja ubijenih toljagom, ptičja pera na šeširima. A da se i ne govori o slonovima, lavovima i tigrovima koji dospijevaju pred puške kavalirskih lovaca iz Europe – da bi završili u privatnim zbrikama trofeja. Tigrova koža preporučuje se za salone otmjenih vila. Među glavnim su žrtvama i šume. Nemilosrdno se sijeku i pretvaraju u papir, kako bi crne kronike novina zaslađivale jutarnju kavu. To je barbarska civilizacija, zaključuje autor. Napisao je to gotovo prije stotinu godina i pružio građu za razmatranje povijesnih tokova s današnjeg gledišta. Misao Novalisa i pojedinih kasnijih kritičara kulture živi dalje, inače ne bi bilo zelenila u javnom životu. No promijenilo se vrlo malo. Tko želi saznati istinu ne smije čitati deklaracije nego promatrati svakidašnjicu. Zelena boja je intelektualni simbol epohe. Međutim, i potpisnici deklaracija dolaze automobilima. A ispušni su plinovi motora bezbojni. Problematika razdoblja sukob je između boje i bezbojnosti. U realnosti životinje nemaju šanse da se naoružaju i upere puške u lovce. Štoviše, normalnim se smatra prizor što ga pruža lov: ubijanje nevinih bića, sport u ime smrti. No s etičkog gledišta lov bi morao biti klasičan primjer obratnog svijeta. Ako je normalno ne ubijati, onda lov predočuje pervertiran svijet. Pred nama je svijet postavljen na glavu, ako je ubijanje jelena, zečeva i ptica vedra razonoda. 'Što smo pucali, divota!' Ubijam, dakle jesam. Oznake: Viktor Žmegač, Životinje, Eseji |
20.03.2015., petak
Viktor Žmegač: SMS eseji
|
Nedavno sam vidjela Viktora Žmegača te me s obzirom na godine koje je prevalio preko leđa veoma iznenadio svojom vitalnošću, a također je izdao i novu knjigu. Ova knjiga sa SMS esejima zapravo je zbirka zapisa od 2007. do 2009. godine, a radi se o kratkim zapisima, razmišljanjima o najrazličitijim stvarima. Pri tome je autor veoma razumljiv. Neke su stvari životne, kao primjerice o pričanju na mobitele ili o psima, a neki su teže tematike i razumljivi samo ako se sama tematika shvaća. Autor pokazuje i veliku dozu duhovitosti, npr. mobitele naziva mobingteli, medijsku pompu – medijskom erekcijom, a za ljude kaže da su pod utjecajem mentalne globalizacije. Kaže i: 'Ja telefoniram, dakle postojim. Što bi rekao Descartes?'; 'Strah od tišine kao strah od praznine'; 'Nove cipele su komercijalna ljepota'; te nas podsjeća na zapis iz jednog Mozartovog pisma: 'I ja već 22 godine serem kroz istu rupu pa još uvijek nije strgana'. CITATI: …jer smatram da su svi takozvani uzbudljivi događaji jedan kao drugi, i da su samo rijetki trenuci tišine doista jedinstveni. Je li žensko 'parfimiranje, lickanje i modno kaćiperstvo' antropološka konstanta ilii proizvod društvene dresure, neke vrste pranja mozga kremama, što su ga predstavnici društveno jačeg spola, muškoga, izmislili kako bi ženama pružili kakvu – takvu kompenzaciju? Tako Hegel nije mogao ni slutiti da će naprimjer njegovo razmatranje o ženama biti iz perspektive našeg stoljeća zrelo za kabaretske dosjetke. Žene mogu biti naobražene, piše Hegel, ali nisu sposobne da dosegnu vrhove intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva. Mogu iskazati svoju nježnost i svoj ukus, ali ono što je idealno u njih nema. Bogme ti si cool. To je priznanje koje po važnosti odgovara viteškom odlikovanju u srednjem vijeku. I prije je bilo pojedinaca koji su se ponašali cool, no suvremena coolness nije ni individualna ni strateška nego modna i medijska. Kao svaka moda, ona je samosvrhovita. Cool je biti cool. Kao svaka društvenopsihološki utemeljena moda, i ova se pretvara u ideologiju. Coolness je perfektno skrojena krinka za ideologiju ravnodušnosti i nemoći – u svijetu koji sve više izmiče svakom razumu. Ljudi su virtuozi u stvaranju nesporazuma. Aforizam Karla Krausa: postoji misao koja će jednog dana izazvati istinski svjetski rat. To je misao da Bog nije stvorio čovjeka kao potrošača i proizvođača. Da životne namirnice nisu svrha života. Da želudac ne bi smio prerasti glavu. Da se život ne osniva na isključivosti poslovnih interesa. Da je čovjekov smisao da ima vremena, a ne u tome da mu noge nekamo stignu brže nego srce. Oznake: Viktor Žmegač, SMS eseji |
19.03.2015., četvrtak
Oprez, prijevoz živih životinja
Uz sve lutalice i pse na lancima koje svaki dan susrećemo, jedna od najtežih stvari koje moram gotovo svakodnevno prožvakavati je prijevoz živih životinja. Nekad ih ne vidiš, ali po smradu koji te zapljusne kad kamion prođe, znaš da su unutra. Nekad ih vidiš, tresu se u ritmu rupa na cesti i kroz rešetke guraju vlažne njuškice van mirišući put koji ih manje-više vodi u smrt. Najčešće vidim krave, odnosno teliće ili svinje, a u novije vrijeme sve je više i konja. Na kamionu piše: Prijevoz živih životinja. Ovo bi dakle trebalo značiti da bi vozač trebao drugačije voziti nego da, primjerice, vozi krumpire. Međutim, rijetko je to tako. Zamisli sad da si ti u toj prikolici, nemaš pojasa niti išta što te drži, a neki isfrustrirani tip što prije želi stići od točke A do točke B i iskrcati te na toj točki B ravno pod nož. On dakle vozi bez ikakve pomisli da si ti unutra. Jer ti nisi bitan. Ti si 'samo' životinja. Bezbrojne su i priče o tome koliko dugo se životinje voze od te točke A do točke B, i to bez vode i hrane. Često satima čekaju na granicama kako bi se riješila papirologija. Također bez vode i hrane. Pri tom prijevozu često neke od njih umru, ali vožnja se nastavlja bez obzira na sve. Međutim, nikoga nije briga za to. One su samo roba. Sredstvo da se nešto zaradi. Sredstvo da se zadovolji trenutna potreba nepca. A u toj torturi i mučenju sudjelujemo svi mi, jedni jer prevoze, drugi jer kolju, treći jer tranče, četvrti jer jedu, peti jer se pokrivaju ušima, šesti jer, iako svjesni svega, znaju da ne mogu napraviti ništa da se sustav promijeni…  Fotografije uzete s: Prijatelji-zivotinja.hr Oznake: prijevoz živih životinja, Životinje, prijevoz, Kamioni, patnja, hrana, voda |
18.03.2015., srijeda
7,000 životinja po čovjeku
|
Prema stranici Vegetarian Calculator, prosječna osoba za vrijeme svog životnog vijeka pojede oko 7,000 životinja. To je dakle prosjek. Neki pojedu i više. Znatno više. Priznajem, u početku mi se brojka učinila nekako premalenom, ali kada sam više počela razmišljati o njoj, zapravo mi se čini stravično velika. Jer je po čovjeku. Po jednom čovjeku. To je 11 krava, 27 svinja, 30 ovaca, 80 purana, 2.400 pilića i 4.500 riba. Veganskom dijetom se pak spasi 95 životinja godišnje, kažu. Ako i sami ne jedete meso, možete na ovoj stranici izračunati koliko ste životinja spasili: http://vegetariancalculator.com/ Meni je, primjerice izašla brojka od 1,616 životinja. Međutim , je li ovo nešto oko čega bih se trebala radovati? Ni najmanje. Nekako mi zdrav razum govori da, usprkos vegetarijancima i veganima pa čak i velikom broju gladnih na ovo našoj Zemlji, uzgoj životinja za hranu neprestano raste. S jedne strane hrana se nerazumno troši i baca, a s druge ima gladnih, kao da se sve vrti u krug u kojem se ne zna gdje je početak, a gdje konac. A u svemu tome brojke nisu toliko bitne već patnja… patnja koja je tu posvuda oko nas i ponekad se čini da se može grabiti utovarivačima. Oznake: Životinje, konzumacija, prosjek, 7000 |
17.03.2015., utorak
Zrinka Posavec – sevdah
Sevdah inače nije glazba koju bih si ovako kod kuće pustila i slušala, ali sam znatiželjno otišla na koncert sevdaha koji se za vikend održavao u mom gradu. Nastupala je glazbenica iz Đakova, Zrinka Posavec, a pratili su je Ambrozije Puškarić na gitari te Tihomir Hojsa na kontrabasu. I što reći? Ovo je malo drugačiji sevdah koji u nekim trenucima vuče na jazz, ali je u svakom trenutku bio jednako očaravajući. Baš, što bi se ono reklo, vrhunski umjetnički doživljaj. Glazbenica Zrinka je veoma simpatična i topla osoba, a prije svake pjesme malo je govorila ili općenito o sevdahu,ili o svojoj pratnji na instrumentima ili o tome o čemu pjesma govori. Doista preporučujem svakome tko ima prilike poslušati Zrinku Posavec uživo, neka to i učini jer neće požaliti, sat i pol vrhunskog glazbenog užitka. Jedina zamjerka je rečenica pred sam kraj koncerta: 'Nakon koncerta ćemo prodavati CD-e po 30 kuna, i potpisivat ću ih.' Djelovalo je to poput pljuske na mene, koja me probudila iz sanjarenja uz sevdah. Ipak, treba znati u kojim vremenima živimo, ali i valja poć' kući nakon koncerta, i to budan. :)      Oznake: Zrinka Posavec, sevdah, koncert, glazba |
13.03.2015., petak
Da sam predsjednica
|
Kako ne bi bilo pomutnje, nikada nisam imala političke ambicije pa čak i da sam normalna (pod normalnim mislim da jedem meso jer 95% ljudi misli da nisam normalna jer ga ne jedem). Ideja za razmišljanje pala mi je nakon dvije stvari iz vijesti – poslije sastanka u UN-u naša je novoizabrana predsjednica otišla na ručak s oko sto Hrvata iz dijaspore i – u razgovoru s Hillary Clinton zaključila je da u nekim dijelovima svijeta žena vrijedi manje od koze. Dakle, kako bi sve to na trenutak izgledalo da je predsjednica ili predsjednik ili bilo koji visoki politički dužnosnik (bez obzira koje države) savjesna osoba koja ne želi jesti meso i koja životinje ne smatra nižom vrstom? Kao prvo, nema šanse da bi jedna takva osoba uopće dobila potpise za kandidaturu za predsjednicu/ka, a i kad bi se to nekim čudom dogodilo, tko bi glasao za jednu takvu nenormalnu osobu? U planu i programu takve/og predsjednice/ka stajalo bi: 'Hrvatice i Hrvati, građanke i građani, seljaci i seljanke, homo i hetero, pripadnici svih manjina, zalagat ću se za ukidanje potpora na meso i mlijeko, ali zato ću se svojski potruditi da više nijednu brokulu ili tikvicu ne uvezemo iz Italije, Španjolske, Makedonije i drugih zemalja jer u bogatoj državi kao što smo mi, moramo imati mjesta za takvo povrće i još mnogo drugog voća i povrća. Draga moja Hrvatsko, zaboravi na svinje fajferice i kokoši hrvatice, razmišljaj o budućnosti, o održivoj budućnosti jer jedino na taj način moći ćemo je dočekati! Draga moja Hrvatsko, razmišljaj o suosjećanju jer svi smo mi većinom deklarirani vjernici i tako bismo se i trebali ponašati, ali u istinskom smislu vjere! Također, kada znate kako ću se i koliko brinuti o pravima životinja te zaštiti okoliša, onda možete samo zamisliti koliko ću se zalagati i brinuti o pravima svih vas, ljudi, mojih sudržavljana i partnera u ovom ogromnom poslu koji se zove vođenje i predstavljanje države. Ne zaboravite – svi smo povezani, što se događa najsitnijem stvorenju, događa se i nama.' I što bi se dogodilo da jedna takva predsjednica ode na neki ručak, službeni naravno? Po tome kakvi su ti ručkovi vidimo jer se oni koji nas predstavljaju veoma brzo rašire već nakon pola godine mandata. Dakle, dođe predsjednica na ručak sa 100 Hrvata u dijaspori, a ona ne jede meso. Au, pa tko bi je takvu uopće i pozvao?! Ili nađe se ona s Hillary i kaže: 'Je, žene su danas u mnogim dijelovima svijeta obespravljene, ali znaš li ti draga moja Hilary kako se upravo sad, dok ti i ja ovako ugodno ćaskamo, događa na milijune silovanja životinja, da ti i ne kažem kako ih se drži na farmama da se ne mogu ni okrenuti, a kad ih vode na klanje zabijaju im metalne šipke u rektum, i to ne samo u nekim dijelovima svijeta već baš u svim, ha?!' Oznake: predsjednik, predsjednica |
12.03.2015., četvrtak
Tamo gdje mrkve ne rastu
|
Ova je mrkva pronađena na pomalo čudnom mjestu. Na čudnom mjestu za mrkve. Ovak' je mjesto sasvim ok. Na livadi. Blizu šume. Baš čudno mjesto za mrkve, ne? I to u ovo doba. Ožujak. Nit proljeće nit zima, posebno ove godine. I tako stoji ta mrkva tamo danima. Otkud je došla, kako je tamo dospjela? Možda ju je izgubio kakav snjegović dok se topio i pokušavao pobjeći u hladnije krajeve? Možda je ispala zečiću ili kakvoj drugoj životinji kad ga je potjerao neki predator ili se preplašio zvuka trube kamiona u daljini? Možda je ispala kakvoj perverznjači ili kakvom perverznjaku dok je tamo s pogledom na šumu, zadovoljavao/la seksualne apetite? Ili je pilot iz lokalnog aerokluba ipak odlučio da za grickanje dok prelijeće i uživa u pogledu neće mrkvu nego čips pa ju je hitio dolje? Eto, ne znam pa ne znam otkud se ta mrkva stvorila tamo gdje mrkve ne rastu i gdje joj nije mjesto. I dok sam je danima promatrala i prolazila pored nje, jedan dan je samo tako – nestala. Jednako naglo i jednako mistično kao što se i pojavila.  Oznake: mrkva |
11.03.2015., srijeda
Sir od lješnjaka
|
Šalica lješnjaka Sok jednog limuna Sol i papar 2 češnja češnjaka Vode po potrebi Sve sastojke staviti u blender i pretvoriti u kremastu smjesu (što je moguće gušće). Potom prebaciti u cjedilo ili gazu i ostaviti da odstoji i cijedi se 24 sata u hladnjaku. Može se koristiti odmah kao namaz, odlično je namazati ga na kruhu i gore staviti list zelene salate. Nakon 24 sata lijepo će izgledati jer će se malo iscijediti, ali ipak spada u kremasti sir koji se više maže nego što se može rezati na šnite. Ima verzija da se ovako ocijeđen stavi peći oko 45 minuta u pećnicu, ali nisam probala.  Sir se može koristiti za sve za što se inače koristi kravlji sir ili namaz. Primjerice, njime sam punila pečene tikvice, odnosno napravila rolice te ih ukrasila samoniklim jestivim cvijećem.  Dok se ovaj sira gušta, evo i jedne priče: U selu ponestalo krumpira. Grupica ljudi ga krade jer žele ispeći rakiju i zaraditi. Nikome nije jasno zašto svima u selu krumpir nestaje pa tako jedna uzrujana teta kaže: 'Špek, šunka, kobasice, pršut… šta ne kradu nešto šta vrijedi nego – krumpir?' Druga teta kaže: 'A možda su vegetarijanci.' Oznake: sir, lješnjak, biljni sir |
10.03.2015., utorak
Stavi pravu stvar na pravo mjesto
|
Život je frustracija gomila informacija muči me globalizacija privatizacija monetizacija kapitalizacija a tu je i manipulacija kapitulacija loša integracija. Sve je o'šlo k vragu. I dalje. I gore. A onda one… Pet srna protrči mi pred nosom malo stanu, glede, pa opet u trk. Skok, skok, skok. Jedno bijelo dupe drugo bijelo dupe treće bijelo dupe četvrto bijelo dupe peto bijelo dupe nestade u gustišu a učas nestade i šuštanja suhog lišća. Al nestade i one frustracije. I baš me boli dupe za sve. Vau! Oznake: frustracija, srne, priroda, šuma |
09.03.2015., ponedjeljak
Amos Oz: Prizori iz seoskog života
|
Ovo je, mislim, treći roman Amosa Oza kojeg sam pročitala. Prvi je bio 'Iznenada, u dubini šume' i doista me oduševio, međutim što idem dalje, oduševljenje i nije tako veliko, mada se očito radi o veoma dobrom i plodnom piscu. Dakle, ovo je zbirka priča koje se na mjestima isprepliću, a zajedničko im je da se događaju u izraleskom selu Tel Ilanu. Međutim, kada ne bi bilo imena likova i tek ponekad detalja, sve ovo zapravo moglo bi se događati bilo gdje na svijetu. No, dobro, to i nije tako bitno. U svakom slučaju pisac veoma istančano i zanimljivo opisuje odnose među likovima te njihovu osamljenost i beznađe, pomirenost sa situacijom. NEKOLIKO CITATA: Jednom davno, prije svega, možda su još tu i tamo voljeli malo. Ne svi. i ne mnogo. I ne uvijek. Samo tu i tamo poneko. Ali sada? U ovo vrijeme? Sada su već sva srca izumrla. Sve je gotovo. Naša su srca potpuno začepljena. Svi su osjećaji odavno mrtvi. Nijedan čovjek danas se ne obraća drugome ako nema neki egoistični interes. U svakom čovjeku, pomislio sam, uvijek sjedi malo skvrčeno dijete koje je bio nekad. Kod nekih se može vidjeti da je to dijete još uvijek živo, a neki u sebi nose mrtvo dijete. Oznake: Amos Oz, Prizori iz seoskog života |
06.03.2015., petak
Evo ih - prve koprive
Ima tjedan dana kako sam nabrala prve koprive ove sezone ili, bolje rečeno, ovog kraja zime, početka proljeća. Toliko su krasne i mlade da se mogu brati i bez rukavica, ali ipak oprezno jer ipak ponekad ubodu: Pao je i prvi umak za tjesteninu:  Koprive ubaciti u vruću vodu i odmah ocijediti, staviti u blender s malo maslinovog ulja i dva češnja češnjaka, malo papra te šakom kikirikija (obično koristim lješnjake, ali sad sam napravila mali twist, i to s prženim slanim kikirikijem). Sve izblendati, dodati malo vode ako se teže blenda, da ispadne kremasta masa. Poslužiti uz tjesteninu. Odmah sve pojesti jer ako odstoji izgube se okusi. Oznake: koprive |
