Indijanka vegetarijanka
24.03.2015., utorak
Viktor Žmegač o životinjama
|
Životinje nemaju šanse kada na njih nasrne modna industrija.: bezbrojne su vrste ugrožene jer se nose krzneni kaputi, kože tuljana i srodnih životinja ubijenih toljagom, ptičja pera na šeširima. A da se i ne govori o slonovima, lavovima i tigrovima koji dospijevaju pred puške kavalirskih lovaca iz Europe – da bi završili u privatnim zbrikama trofeja. Tigrova koža preporučuje se za salone otmjenih vila. Među glavnim su žrtvama i šume. Nemilosrdno se sijeku i pretvaraju u papir, kako bi crne kronike novina zaslađivale jutarnju kavu. To je barbarska civilizacija, zaključuje autor. Napisao je to gotovo prije stotinu godina i pružio građu za razmatranje povijesnih tokova s današnjeg gledišta. Misao Novalisa i pojedinih kasnijih kritičara kulture živi dalje, inače ne bi bilo zelenila u javnom životu. No promijenilo se vrlo malo. Tko želi saznati istinu ne smije čitati deklaracije nego promatrati svakidašnjicu. Zelena boja je intelektualni simbol epohe. Međutim, i potpisnici deklaracija dolaze automobilima. A ispušni su plinovi motora bezbojni. Problematika razdoblja sukob je između boje i bezbojnosti. U realnosti životinje nemaju šanse da se naoružaju i upere puške u lovce. Štoviše, normalnim se smatra prizor što ga pruža lov: ubijanje nevinih bića, sport u ime smrti. No s etičkog gledišta lov bi morao biti klasičan primjer obratnog svijeta. Ako je normalno ne ubijati, onda lov predočuje pervertiran svijet. Pred nama je svijet postavljen na glavu, ako je ubijanje jelena, zečeva i ptica vedra razonoda. 'Što smo pucali, divota!' Ubijam, dakle jesam. Oznake: Viktor Žmegač, Životinje, Eseji |
