Jučer u šetnji šumom naiđem na prvog daždevnjaka ove godine. Nema još dovoljno topline za njega, čini se, pa je samo ukočeno stajao i gledao. Zapravo sam se pitala je li uopće živ, a tek ga je pseća njuškica uspjela malo pomaknuti, samo za milimetar. Već sam pisala o ovim zanimljivim stvorenjima, no vrijedi ponoviti jer su doista, doista jedinstveni. Primjerice, razmnožavaju se tako da mužjak izbaci paketić sperme i onda namješta ženku na njega da se oplodi, ona nosi od 6 do 8 mjeseci te u vodu ispušta već razvijene ličinke. Za razmnožavanje im je potrebna hladna i čista tekućica (često ih viđam pored potoka koji poput zmije presijeca šumu i predivno slika krajolik te nježno žubori). Spolno zreli postaju nakon dvije pa čak i do 10 godina, a mogu živjeti jako dugo, u prirodi oko 20 godina, a u zatočeništvu ima primjeraka starih i 50 godina. Zimu provodi pod zemljom, a kod ličinki dok se još razvijaju u jajovodu ima slučejva kanibalizma, da jedna proždire drugu. Prema zakonu naše države zaštićena je vrsta.
Post je objavljen 27.03.2015. u 12:16 sati.