Indijanka vegetarijanka
19.03.2015., četvrtak
Oprez, prijevoz živih životinja
Uz sve lutalice i pse na lancima koje svaki dan susrećemo, jedna od najtežih stvari koje moram gotovo svakodnevno prožvakavati je prijevoz živih životinja. Nekad ih ne vidiš, ali po smradu koji te zapljusne kad kamion prođe, znaš da su unutra. Nekad ih vidiš, tresu se u ritmu rupa na cesti i kroz rešetke guraju vlažne njuškice van mirišući put koji ih manje-više vodi u smrt. Najčešće vidim krave, odnosno teliće ili svinje, a u novije vrijeme sve je više i konja. Na kamionu piše: Prijevoz živih životinja. Ovo bi dakle trebalo značiti da bi vozač trebao drugačije voziti nego da, primjerice, vozi krumpire. Međutim, rijetko je to tako. Zamisli sad da si ti u toj prikolici, nemaš pojasa niti išta što te drži, a neki isfrustrirani tip što prije želi stići od točke A do točke B i iskrcati te na toj točki B ravno pod nož. On dakle vozi bez ikakve pomisli da si ti unutra. Jer ti nisi bitan. Ti si 'samo' životinja. Bezbrojne su i priče o tome koliko dugo se životinje voze od te točke A do točke B, i to bez vode i hrane. Često satima čekaju na granicama kako bi se riješila papirologija. Također bez vode i hrane. Pri tom prijevozu često neke od njih umru, ali vožnja se nastavlja bez obzira na sve. Međutim, nikoga nije briga za to. One su samo roba. Sredstvo da se nešto zaradi. Sredstvo da se zadovolji trenutna potreba nepca. A u toj torturi i mučenju sudjelujemo svi mi, jedni jer prevoze, drugi jer kolju, treći jer tranče, četvrti jer jedu, peti jer se pokrivaju ušima, šesti jer, iako svjesni svega, znaju da ne mogu napraviti ništa da se sustav promijeni…  Fotografije uzete s: Prijatelji-zivotinja.hr Oznake: prijevoz živih životinja, Životinje, prijevoz, Kamioni, patnja, hrana, voda |
