petak, 03.01.2020.

Dobrodošla 2020.

Čitam u zadnje vrijeme stalno neke objave o protekloj 2019. Ili je bila predobra, ili je bila baš loša… Moja je bila eto tako sasvim u redu. Ništa spektakularno, ali ni ništa loše. Jedna mirna, lijepa godina. Ugodna štoviše. Provedena u krugu obitelji. Većim dijelom sam bila na porodiljnom dopustu. Gledala sam moje malo čudo broj 2 kako svakim danom raste i pretvara se iz male bebe u predivnog dječaka. Čudo broj 1 je krenulo u vrtić. Bili smo oko 2 mjeseca na moru moja dva čuda i ja. Posjetili smo Beč u Adventu. Ma bilo je svakakvih dana naravno. Ponešto sam se i nervirala, ali ja nekako sve te lošije trenutke zaboravim, a dobri mi se samo urežu u pamćenje. Pred kraj godine sam se vratila na posao i ne znam je li to zbog toga što mi treba da se ponovno uhodam ili u čemu je stvar, ali nekako sam postala neispunjena tim mojim poslom. Možda je to i u redu. Na kraju krajeva, to je samo posao. Taman kad sam se ponovno naviknula na taj način života u kojem dijelim svoje vrijeme na posao i obitelj, otišla sam na godišnji, pa me sad nakon povratka s istog, opet malo lupa želja za promjenama.

Pitam se tako što želim od 2020. Neobično, ali na prvu nemam nekih prevelikih želja. Znači li to da sam prestala sanjati ili sam se prestala nadati? Što je čovjek bez snova i neispunjenih želja? Ili je možda stvar da imam sve što sam željela. Da sam sretna i zadovoljna. Okružena sa svoje dvoje preslatke dječice koja se samo ponekad pretvore u mini demone, ali više-manje su slatki kao šećer. Da, sretna sam. Mislila sam uvijek da bolje pišem dok nisam sretna. Dok me obavija neka tuga, sjeta i tama. Tek mi je neki dan postalo jasno da to nije zbog toga nego zato što volim na blogu pisati o sebi, a dok je čovjeku teško, pogotovo čovjeku koji pisanje koristi kao ispušni ventil, lakše je pisati. Riječi samo teku. Nema brige. Pa teško ti je. Ako sve izbaciš iz sebe, može postati samo lakše. No dok sam sretna, ljubomorno čuvam svoju sreću i blagoslove. Kao da se na neki blesav način i bojim da će se sreća raspršiti, da će ju netko ukrasti ili nagrditi ako ju podijelim sa svijetom. I tako moj blog pati. Kad malo razmislim, posljedično pati i dio mene. Jer dio mene je to moje pisanje. Čuči u meni oduvijek. Ne mogu bez toga. I koliko god puta odlučila da nema smisla i da neću više, uvijek mi se vrati. Znam da ta spisateljska narav čuči u meni jer kad god odlučim da je gotovo i da ću se riješiti „gluposti“ koje sam pisala kao „dijete“, uvijek se nekako zadubim u čitanje svojih priča od prije 10 i više godina. Obuzmu me likovi i svjetovi. Toliko živi kao da su stvarni, a mene još jednom iznova fascinira činjenica da su izašli iz moje glave i da zapravo pišem dobro. Tj. dobro po mojim subjektivnim mjerilima. Dovoljno da samu sebe zadovoljim. A ima objavljenih autora za koje ne mogu reći isto. Tako nikad ne obrišem te stare priče. Tako neki likovi čije priče nisam nikad dovršila još i danas više od desetljeća kasnije, obitavaju u mojoj glavi i kao da žele da ispričam njihovu priču.

Nekako sam tako iznenada shvatila što želim od 2020. Što mi to još treba da bude samo moje i samo za mene. Da me upotpuni. Da me usreći. Da mi vrati ono nešto. Ili možda ne vrati nego samo raspiri ponovno tu malu iskru što čuči u meni. Treba mi natrag moj blog. Tu negdje u nekom boxu sa strane piše da ću jednog dana biti spisateljica. Možda je vrijeme da to prestane biti jednog dana i da se jednostavno opet pokrenem. Bojim se da ću odustati. Ali istovremeno osjećam i neko uzbuđenje jer ću pokušati.

I tako neka bude za 2020. ponovno čitateljski cilj od 20 pročitanih knjiga u godini (sjećam se godina kad je to bilo 200), ali uz to i spisateljski izazov. Pokušat ću pisati svaki dan, a ako neće ići, smanjit ću na jednom tjedno. Neće biti savršeno. Još ne znam točno ni što će biti, ali bit će moje i za mene.

- 14:25 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>