utorak, 24.09.2019.
Jesen
Počela je jesen.
Moja Helena voli jesen jer onda skupljamo šareno lišće, kestene, žireve, tikvice i slično i radimo „naš jesenski ukras za stol“. Jedemo kestene. Možemo se opet pokrivati dekicama. Pada kiša pa možemo i skakati po lokvama. Leon još nije doživio sve čari jeseni. Za sad samo pokušava sve nabrojano staviti u usta.
Mene jesen nekako potiče da krenem spremati po kući i sve premetati i preslagivati i riešavati se stvari. Ne znam zašto me uhvati ta želja za čišćenjem i spremanjem. Što ne bi to trebalo biti u proljeće? Pretpostavljam da je razlog što kreću kraći i hladniji dani, pa sam više u kući i onda više gledam uokolo po kući što bi sve trebalo. Trenutno mi jedino fali malo vremena za tako nešto. Malac me zeza jer bi stalno sam hodao, a zanaša ga kao kakvog pijanca pa ga moramo neprestano loviti.
Volite li vi jesen? Što vas posebno veseli?
Evo i naš trenutni jesenski ukras (svaki vikend nadodamo nešto):
petak, 20.09.2019.
Dani prilagodbe
Ovaj mjesec imamo puno prilagodba u našoj obitelji.
Helena je krenula u vrtić. 2.9. joj je bio prvi dan. U početku je jedva čekala i brojala dana do polaska, a tek poslije ju je malo ulovila kriza. Prvih dana je bilo super dok nije ostajala cijeli dan, a onda joj je do 16 sati postalo malo dugo. Sad pokušava svaki dan progurati da radim do 3 ili do 2 ili kako se već sjeti. Stavili su je u grupu s predškolcima. Kao miješana je grupa, ali mislim da je otprilike 25 djece koja će nagodinu u školu i njih 5 manjih. Neobično mi je to. Nagodinu će dobiti novu grupu i tete. Nadam se da nećemo i tad imati prilagodbu. Sad smo već na drugom danu u kojem nismo imali suza ujutro.
Leon je postao pravi mali dječak. Ima godinu i mjesec dana. Krenuo je hodati. Pada posvuda i stalno ga lovimo. Sav si je ponosan na sebe. Vidi mu se po izrazu lica. Čak i kad padne na guzu, nabaci ponosni osmijeh, digne se i ide dalje. Puno je živahniji od Helene i više sklon istraživanju. Sve mora vidjeti, otvoriti, izvaditi, preokrenuti… Naravno, važno je i dalje da se sve isproba stavljanjem u usta. On je krenuo na čuvanje kod bake, tj. prva tri dana u tjednu ide jednoj baki na čuvanje, a druga dva ga čuva druga baka kod nas doma.
Ja sam, naravno, krenula na posao. Natrag. Ponovno. Kakogod. Nije mi se baš lako priviknuti na sve iako sad već nekako i jesam. Ponešto se izmijenilo, nešto su preuzeli drugi ljudi, a neke stvari se bome nisu ni pomakle previše u skoro godinu i pol koliko me nije bilo u firmi.
Nas troje bili smo dva mjeseca na moru ovo ljeto. Samo nam se mijenjala ekipa. Malo baka, pa baka i djed, tetke, tata, prabaka i pradjed. Helena i Leon obožavaju more. Nisam imala plan koliko ćemo biti iako su me svi ispitivali o tome znajući da sam ja osoba koja voli biti na moru. Rekla sam si da idemo, pa ćemo vidjeti kako bude. No oni su oboje i nakon dva mjeseca jednako oduševljeno ulazili u more kao i prvog dana. Ovo nam je vjerojatno bila jedinstvena prilika za biti toliko na moru jer vjerojatno neću više na porodiljni ako pitate mog muža (iako nikad se ne zna haha).
Tako sad slažemo neke nove rutine, borimo se s nedostatkom vremena i pripremamo za jesen skupljanjem kestena, lišća i ostalih jesenskih plodova. Ja slažem fotoknjige za Heleninu četvrtu godinu i za Leonovu prvu (krajnje je vrijeme da ih dovršim, pokušavam uloviti neki popust koji je do kraja mjeseca). Između ostalog pokušavam i ponovno udahnuti život blogu, pa mi slobodno pomozite oživjeti ga.
