ponedjeljak, 31.07.2017.
Prijateljstva
Zanimljivo mi je kako kad sam spomenula da mi fali anonimnost da bih lakše pisala, svi su pomislili da mislim na posao, a zapravo uopće nisam na to mislila. Nemam baš neku naviku pisati o poslu. Nije mi ostvarenje svih snova, ali nije ni nešto loše da bih se tu jadala. Imam tim divnih ljudi koji se trude i rade i mislim da smo super ekipa. Zapravo sam mislila na prijatelje i rodbinu i poznanike koji svraćaju na blog. Znate ono kad vas nešto ljuti ili nervira pa možete reći (ili u ovom slučaju napisati) svašta pa se to još svakako shvati i onda ispadne puno gore nego ste mislili. Takve situacije. A ima i stvari koje vam se dogodi i koje biste zapisali da dobijete koji savjet od stranaca, ali ne želim da kad me sretnu na ulici pričaju o mojim postovima na blogu. Događalo mi se to. Ljudi bi čitali i ne bi ostavili komentar na blogu nego bi mi komentirali uživo kad bi se sreli. Čudna situacija.
No kako god. Danas sam odradila prvi dan na poslu nakon godišnjeg i bilo je ok.
Ovih dana puno su mi se po glavi motala prijateljstva. Znate ona ženska ili ne baš nužno ženska prijateljstva, ali u smislu "best friends forever". Kroz život sam uvijek imala takvu osobu na svojoj strani, ali nikada nije bilo forever.
Prvo sam imala prijateljicu iz ulice i zajedno smo krenule i u školu. Bila sam uvjerena tad da ćemo zauvijek biti prijateljice, ali raspalo se to ubrzo kad smo krenule u školu. Danas se s tom Mateom pozdravim u prolazu i jedva da se možemo nazvati poznanicama.
U školi sam se sprijateljila s jednom Marinom i bilo smo BFF u pravom smislu tog izraza (no dobro, osim forever dijela). Bile smo nerazdvojne i u školi i poslije škole. Družile smo se vikendima, sjedile zajedno u klupi, gledale razne serije, pisale priče, čitale priče jedna od druge, igrale se na PlayStationu, pričale o dečkima i tome slično. Bilo je to divno prijateljstvo, ali srednja škola nas je razdvojila iako smo bile uvjerene da neće. Ja sam krenula u matematičku gimnaziju, a ona u upravno-pravnu i nekako su novi ljudi došli u naše živote iako smo ostale u istom gradu.
Onda sam imala jednu Martu. Zajedno smo išle na natjecanja iz matematike i u grad u izlaske, brbljale o svemu, sjedile zajedno u školi i tome slično. Bila je tu i jedna Anamarija. Tako sam imala dvije BFF. Družile smo se i s Josipom i njenom best frendicom. I onda smo se opet lagano sve razdvojile na faksu.
Tamo sam pak upoznala Vesnu, pa Mihu i Dijanu. Bila je tu i Ana, a i Vicka. Te godine dok sam studirala bile su mi super. Usprkos svim matematičkom dokazima i zadacima, stvarno smo se super zabavljali. Znali smo iznajmiti autobus i putovati u Poljsku ili Češku i slično. Bilo je to super vrijeme samo što nakon faksa smo se razišli po gradovima, a Ana mi je čak u Kanadu otišla.
Na poslu sam upoznala jednu Kristinu. Super mi je i dalje, ali nismo toliko bliske da bih rekla BFF.
Ne znam zašto, ali u zadnje vrijeme mi baš fali jedna takva osoba. Ona kojoj možeš reći sve i koja je uvijek tu za tebe. Ona s kojom se čuješ svaki dan i koja ti skoro pa čita misli. Imam svoje sestre i kako sam starija sve sam sretnija što ih imam. No nije ni to to. Imam i divnog muža kojem sve mogu reći, ali nije ni to to.
Pitam se da li je problem u meni. Ili možda tražim previše. Možda ta savršena prijateljstva ne postoje zapravo. Ili barem ne traju vječno.
Neka od tih prijateljstava koje sam spomenula su još aktualna. S Martom i Anamarijom iz srednje sam nekako obnovila prijateljstvo kad sam se vratila u rodni grad. Iako nam je Marta sad u Engleskoj na doktoratu, još uvijek se nađemo svaki put kad dođe u Hrvatsku. Super su mi cure i drago mi je što su mi još uvijek u životu. Prijatelji su pravo blago.
S Vesnom se nekako nisam dugo vidjela ni čula. Mogla bih joj baš poslati poruku. Miha mi je vjenčana kuma. S njom i Dijanom se još i vidim dosta iako su u Zagrebu. Jedino što se ne čujemo dovoljno često i onda kad se i čujemo ne želim počinjate razgovore s istresanjem svoje duše i svojih misli. Nekako to prelazi u "što ima? a ništa. kako si? dobro. kad ideš na godišnji?" i slično. Ne sviđa mi se to baš. Druga je stvar što njih dvije sad rade zajedno, a nekako je uvijek tako da se zbližiš s onima s kojima si svaki dan. Okružuju ih isti ljudi, isti poslovni problemi (ili da kažem izazvovi?), iste zezancije, iste priče i događaji... Tako da i kad smo nas tri same na okupu, nije više onaj osjećaj kao na faksu.
Josipa je Heleni krsna kuma i s njom se isto dosta često vidimo koliko nam dozvoljavaju poslovi i život u različitim gradovima.
Jučer sam bila s mužem u kinu i sasvim slučajno baš smo sjedili pored one Marine s početka posta i njenog muža. Ako to nije znak, onda ne znam što je. Toliko mi se motalo naše prijateljstvo po glavi ovih dana i onda se tako slučajno nađemo jedna pored druge. Dogovorile smo se za kavu u srijedu pa da vidimo što smo propustile od zadnjeg puta kad smo se čule. Ni s njom mi prijateljstvo nije umrlo. Pomagala sam joj s matematikom na faksu, otišle smo tu i tamo na koju kavu, bila je kod mene u svatovima, bila sam ja kod nje u svatovima. Tako da smo si još u životima, samo ne kao prije. Prije smo godinama stvarno bile best friends.
Imam i drugih super frendica. Tu je Dejana koju znam od kad sam se rodila, pa Andrea čija se mama igrala s mojom mamom dok su bile male, pa smo se mi igrale kao klinke, pa se sad i naše kćeri igraju.
Kad sve to tako popišem, osjećam se kao da dramim bez veze, ali zapravo ne dramim. Stvarno ne. Sretna sam sa svim tim prijateljicama. Samo se pitam postoji li stvarno taj best friends forever odnos između dvije osobe ili ne. Da li se ja nisam dovoljno potrudila, tj. da li se ja dovoljno ne trudim i jednostavno pustim te osobe od sebe ili što se dogodi? Kako se prijatelji samo tako udalje? Kako dođemo od toga da se ne možemo dovoljno narazgovarati u jednom danu do toga da se čujemo tu i tamo i vidimo par puta mjesečno?
Eto, te su mi se misli motale po glavi ovih dana i nisu mi dale mira nego baš žele svoj post i vaša mišljenja u komentarima. :)
nedjelja, 30.07.2017.
Vratili smo se sinoć s mora. Čudno je biti doma nakon 2 tjedna uživanja na moru. Ovih dana imala sam sigurno 10 ideja za napisati post na blogu, ali sad kad napokon mogu pisati nemam ni jedne. Samo sam umorna. Kasno je već, a sutra moram i na posao. Ne znam zašto uvijek poželim pisati baš kad trebam nekamo ići, kad nemam pristup internetu ili slično. Ljuti me to. Dok sam bila na moru Phtobucket je odlučio uvesti neke promjene pa se hostanje slika naplaćuje i zato mi je blog izgledao kako je izgledao. Sad sam ga sredila dovoljno da ne stoje okolo sličice da moram upgrade-ati account za hosting slika. Ma gluposti.
Sad pišem i brišem. Ponekad poželim da sam zadržala veću anonimnost na blogu. Samo iz razloga što ne bih toliko morala paziti što pišem. Mislim, kako se izjadati na blogu kad se pitaš što će misliti ovaj ili onaj i kako će tko shvatiti moje riječi.
Mislim da iz mene progovara umor i ljutnja jer je moj godišnji odmor gotov. Idem bolje na spavanje s nadom da ću sutra napisati neki bolji post.
Laku noć.
četvrtak, 06.07.2017.
Helenin ročkas
Rođendan smo slavili 2.4. i bilo je super. Ove godine padao je u nedjelju. Iznajmili smo dom, bilo nas je čini mi se 53-oje. Ujutro smo krenuli slagati stolove i puhati balone i sve pripremiti. Helena je poslijepodne spavala kod mojih, a moja mama ju je čuvala. Gosti su nam krenuli stizati oko 14 sati. Lagano smo se okupili i ručali, a Helena se oko pola 4 probudila, ali još se mazila po krevetu sa svojom dekicom kako ona to voli i negdje oko pola 5 su i ona i baka napokon došle u dom.
Bila je oduševljena balonima, plakatom Mickey Mouse-a i prijatelja na zidu, tortama i svime. Naslikavali smo se na brzinu jer smo koristili dok je bila dobre volje, a onda kad joj je bilo dosta je malo jela i hodala po vani. Bilo je lijepo vrijeme, a tamo pored doma je i igralište. Prvi put se okušala na velikom toboganu i bila je oduševljena. Naravno, bila je i u centru svačije pozornosti pa joj je to pasalo.
Onda smo se slikali s tortama. Dohvatila je neku žlicu i krenula jesti šlag s jedne torte. Ok, prvo je krenula s plastičnom žlicom s kojom je prije toga kopala po zemlji, ali nismo stigli reagirati. Onda je dobila drugu čistu žlicu. Popili smo kavu i pojeli tortu. Na kraju smo neplanirano imali 3 torte.
Kad su se gosti većinom razišli, otišli smo kod nas doma i još otvarale poklone. Dobila je stvarno svašta i što je još važnije imali smo predivan dan s obitelji i prijateljima. Nije joj bilo naporno i uživala je. Možda je bilo malo neobično krenuti sa slavljem dok slavljenica spava, ali nisam joj htjela narušiti ritam, a ni slaviti ujutro ili navečer. Hvala još jednom svima koji su bili i uljepšali nam proslavu velikog drugog rođendana!
