Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


 photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

29.01.2021., petak

KOSA 2



Iz džepa jakne izvukla je kutiju dugih šibica i pružila mi na dlanu.
– Što je to – upitao sam.
– Pogledaj...
Otvorio sam kutiju. Mrtvi skarabeji.
– Ne razumijem – rekao sam.
– Ljudi iz razonode skupljaju stvari. Netko je u potrazi za potpisom estradnih zvijezdi, netko traga za autografima sportskih legendi, netko prikuplja kristale vjerujući u njihovu iscjeliteljsku moć, filatelisti gaje ljubav prema poštanskim markama, nuzmatičari vole stari novac, pivopije u kartonsku kutiju odlažu čepove ispijenih piva s nakanom da jednog dana izrade unikatni epoksi stol, a netko skuplja duše… Moj hobi je skupljati skarabeje, kotrljane, balegare, govnovalje, izaberi oznaku po volji. Posjedujem kolekciju od nekoliko stotina tih blještavih stvorenja.
– Furaš se na drevni Egipat – rekoh.
– Sjeme života uvaljano u kuglicu govna! Možeš li iznaći bolju metaforu za ovozemaljsko postojanje – odvratila je.
– U načelu protivnik sam metafora, ali ova ti je dobra.
– Povrh toga, moi se poput skarabeja nabolje orijentira noću, prema zvijezdama. Samo tako mogu pronaći put kući!
– Kada smo već kod skarabeja-kotrljana-balegara koji ne vjeruju sreći, zanima me je li ti poznat skulptorski rad Jana Fabrea, flamanskog umjetnika? Konkretnije: jesi li ti poznata Boule Scarabee?
– Ne.
– Fabre je zanimljiva umjetnička ličnost iako počesto pretjeruje. Ponaša se poput poludjelog entomologa. Ostrašćeno prekiva ljudske lubanje, odjevne predmete i druge objekte insektima. Jedne je godine strop Dvorane ogledala briselske kraljevske palače prekrio sa milijun i pol mrtvih Krasnika. Moram priznati – vrlo dojmljivo! Zapravo, pravu mogućnost boje čovjek je doživio tek dvadesetom stoljeću. Drevni narodi bili su ograničeni na zemljane pigmente.
– Hoćeš reći da drevnjaci pod utjecaja Ayahuasce nisu bili u stanju doživjeti svu raskoš boja?
– Ne znam. Moja iskustva sa psihoaktivnim tvarima su minorna. Ipak sumnjam.
– Griješiš.
– Ti kao da znaš nešto o tome?
O, da!

Mistična X-Ennia bila je doista rijetka zvjerčica. Bože, kakve su to bile misaone i jezične bravure! A tek mentalne klopke koje je ostavljala po čitavom stanu. Morao si vječno biti na oprezu, naćuljenih ušiju, aktivnog mozga, spreman da preživiš, kao u divljini. Opasna! Još u djetinjstvu razvila je vlastiti jezik koji je zapisivala s desna na lijevo alfabetom nalik na fuziju sanskrta i Vojnićevog manuskripta… Izrađivala je talismane za obranu od demona i magične kvadrate, vrlo ukusne Ankhove… Krojila je i šila vlastita odijela, pisala hermetičnu poeziju… Po buđenju bi ošamućena od sna sjedala za stol i crtala krajolike ispunjene građevinama-skulpturama nalik Goethenanumu ili Einsteinovu tornju… Svirala je klavir, flautu i lutnju… Voljela je šetati grobljem i frotažom uzimati uzorak s nadgrobnih spomenika. Njezina mladost i znanje bile su nerazmjerni i pitao sam se odakle joj tolika širina. O svom podrijetlu nikada nije prozborila niti riječ. Šalila se da ju je donio škanjac što se preobrazio u kravu muzaru. Predložio sam da je hipno–regresijom vratim u prošle živote, no ona je to odlučno odbacila riječima da zna što je bila u prošlom životu. Što? – Dah zmaja!

Odmarali smo u dnevnom boravku, ja sjedeći na istrošenom naslonjaču, X -Ennia nasuprot, opružena na kožnom otomanu antik smeđe boje. Iz mirisne lampe isparavala se umirujuća kombinacija eteričnih ulja: bergamot, ružino ulje, sandalovina. Čitao sam Miltonov izgubljeni raj. CD uređaj reproducirao je Holstove Planete. Kod Merkura X. je započela bojiti nokte u boju žada. Kod Saturna je raspustila svoju crnu kosu iz punđe i rekla:
– Želim da me ošišaš na ćelavo.
Odigao sam pogled.
– Nisam siguran da to želim učiniti – odvratio sam.
– Ako me voliš učinit ćeš to!
To je bila iznuda i ja naprosto nisam imao izbora. Mora sam još jednom dokazati da je volim, premda se tom „oćelavljenju“ opiralo čitavo moje biće. Pravog argumenta protiv zapravo i nije bilo. Mogao sam ograničen zapadnjačkom idejom ženstvenosti ustvrditi kako s bujnom kosom izgleda atraktivnije i isti čas bi me prezrela. Mogao sam reći da je iznenadno brijanje glave izraz duboke depresije i nezadovoljstva, no time bih je samo uvrijedio. Mogao sam reći ono što me doista muči: da osjećam bojazan kako je čin šišanja simboličan nagovještaj kraja naše veze… Naravno, ni to nisam to mogao reći, ispao bih anksiozni slabić.
– U redu, učinit ću to – nevoljko sam pristao.

Crni uvojci kotrljali su po crvenim pločicama blagovaonice. Kao da čerupam rijetku crnu pticu, pomislio sam.
– Znaš li koliko stanovnika ima Kina – upitala je iznebuha.
– Pa negdje oko 1,3 milijarde ljudi – odgovorio sam.
– A znaš li što se radi s tom nevjerojatnom količinom kose pometene sa podova frizerskih salona Maova Carstva?
– Ne znam, nisam upućen…
– Iz dlaka žutokožaca sintetizira se l–cistein (E 920), aminokiselina koja poboljšava elastičnost i kvalitetu tijesta. l–cistein redovito se dodaje u brašno za izradu komercijalnog kruha, dakako bez znanja krajnjeg korisnika, pošto većina svjetskih zakona ne nalaže proizvođačima pekarskih delicija da označe njegovo prisustvo na etiketi proizvoda. No čak i da ga označe, što bi to značilo prosječnom Ameru, Francuzu, Nijemcu? Ili možda Alžircu? Marokancu? Iračaninu?
Zamislio sam se.
– Žućani su dovitljivi – nastavila je – relativno jednostavnim kemijskim postupkom našli su način da l–cistein također izoliraju iz životinjskih dlaka, krzna, perja, rogova, pa čak i naftnih nusproizvoda.
Duboko sam uzdahnuo.
– Zapravo tu se nameće etičko pitanje, je li u pitanju svojevrsni oblik kanibalizma? Jedući takav kruh jedemo li bližnjeg svoga – rekao sam.
– To doista jest etičko pitanje – složila se. – U nekim religijama nastala bi prava pomutnja kada bi se načela tema… Ali nužda boga ne pita. Kada si gladan i govno bi izija, reka bi moj dida Ante. Kakav vražji l–cistein! Valja opstati. Preživt' pod svaku cinu!
Završio sam posao s škarama, uzeo trimer, montirao nastavak od dva centimetra i zazujao…
Voila! – uzviknuo sam zgotovivši posao.
Pogladila se po glavi.
– Hej, rekla sam na nulu – pobunila se.
– Dovraga i nula – progunđao sam.
Skinuo sam nastavak i oškljobao je čeličnim oštricama šišača.
Ovaj put je bila zadovoljna, iako ne u potpunosti.
– Sada me dokrajči britvicom! Neka ćela blista!
– Zahtjevima nikad kraja!

Nepomičan, osmatrao sam moju kuhinjsku Nefretiti (ne asocirajući pritom onu čuvenu terakotnu Nefretiti s pokrivalom za glavu, već drugu, granitnu, ćelavu Nefretiti s izduženim zatiljkom kao u vanzemaljke) navikavajući se na novi izgled. Čak i takva – glatko izbrijana– bila je prekrasna. Donio sam joj ogledalo iz kupaonice. Dugo se promatrala, vršcima prstiju dodirivala tjeme, zatiljak. Strpljivo sam čekao da progovori.
– Sjajno – rekla je napokon zadovoljno.
Uzeo sam metlu i krenuo mesti pod.
– Hej, što to radiš – uznemirila se.
– Čistim…
– Ne-ne, pusti to – vrisnula je.
– Čemu nervoza?
– To se odmah mora spaliti!
– Odmah?
– Da, odmah!
Poskočila je sa stolca, dograbila šibice, aceton. Zapaljivom je tekućinom natopila kosu pa iz sigurne udaljenosti bacila šibicu. Promatrali smo kako vatreni pramičci zahvaćaju i tope crnu dlake. Pjenile su se izgarajući, poput zagorenog šećera. Gadno je zasmrdjelo. Rastvorio sam širom prozore.
X. se smijuljila. Špricnula je još malo acetona da dokrajči oprljenu živinu.
– Evala, sad ćeš ti mene izbrijati do ćele – rekao sam– jer ljubavnici su dužni nalikovati jedan na drugog!
– Jasno, k'o dan dragi – uzvratila je.
Uzeo sam rum iz vitrine i svojski potegnuo. Sjeo sam na stolac i još jednom cimnuo iz boce.
Do me!
Približila se. Škare su počele sjeckati. Zlaćani uvojci korljali su se crvenim podom blagovaonice.
Kao da čerupam rijetku zlatnu pticu, pomislio sam da je možda pomislila.
Nasmijala se.
– Samsone, ostat ćeš bez snage – podbola me.
– Krivica je na meni što lovim vlak za ludilo– uzvratio sam i nagnuo bocu. Nagnuo bocu. Nagnuo bocu…


Gustav Holst - Neptune



- 11:43 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

18.01.2021., ponedjeljak

MUKA PO KUĆI



A što reći? godinama su gradili tu kuću. Sve su dali u nju. Zbog te su kuće rijetko razgovarali sa svojom djecom. Zbog te kuće nikamo nisu mrdnuli. Mora nisu vidjeli, svijeta još manje. Zbog te kuće djedovi i bake ujne i strine su im podizali djecu i ona sada imaju tuđe navike i tuđe misli. A onda su je morali prodati – kuću! Pali su kao još jedna bezimena žrtva burzovnih špekulanata i općeg pogoršanja ekonomske klime. Ostavši bez posla nisu bili u stanju otplaćivati kredit. Banka se, naravno, pogostila. Za thin air dobila je konkretnu tvorevinu. – Kuću! Bože, kakvu lijepu kuću! I sada se u malom unajmljenom podzemnom vlažnom stanu što zaudara na vlagu i sirotinjski život njih osmero tiska kao praščići na krmačinoj sisi.

Rumila često sanja izgubljeni dom. Zaplet je uvijek isti: na suprotnoj strani ulice čeka da novi vlasnici pođu na posao pa se kriomice uvuče i sjedi tamo – samo sjedi – nasred kuhinje i osjeća se dobro. Svoj na svome. No katkad se gospodin i gospođa vrate po neku zaboravljenu stvar ili naprosto ranije svrše s poslom… U trenutku kad Rumila začuje okretanje ključa i škljocanje brave, panično potrči da se skrije. Obično pobjegne u veliki ugradbeni ormar u spavaćoj sobi. Uvuče se među tuđe haljine i poslovne kompletiće, bluze i majice s vonjem skupocjenog parfema te moli Boga da je ne zateknu ondje. U zemlju bi od srama propala kada bi je samo ugledali tako šćućurenu! A dogodi se i to da šmugne pod veliki bračni krevet, zavuče se ispod kao dijete te u neizvjesnosti smišlja objašnjenje nepoznatim ljudima što radi ovdje…
Tek je jutros, uz kavu, Rumila mužu priznala kakav je mučan san već godinama proganja.

– A ti, sanjaš li kaktkad naš dom – zanimalo ju je.
– Ne – odsjekao je Ahmed kratko i otpuhnuo dim cigare.
Ali to je debela laž. Svake večeri on sanja da počinje iz početka: šaluje temelje, pa lijeva donju deku, lijeva gornju deku, podiže prvi kat, lijeva završnu deku, gradi krovište, cijepovima pokriva krov , gradi vanjske zidove, gradi pregradne zidove, ugrađuje stolariju, prozore, vrata, postavlja sanitarni čvor, postavlja vodoinstalacije, tuca ciglu i umeće bužir… radovima nikad kraja… sunce zapada iza polja, mrači se, no Ahmed pali reflektore priključene na bučni dizelski agregat i nastavlja da baca špric, žbuku, grubu, finu, gleta zidove… Ne posustaje. Nabreklih mišića i vena, duboko izbrazdanih grubih isušenih dlanova, nepokolebljiv je u svojoj volji da ponovo podigne kuću koja mu po zakonu prirode pripada. Doduše, on to čini na nekom drugom mjestu, daleko od falične države i faličnog sustava parazitskih, kvarnih poluljudi nesposobnih za stvaran život. Čini to – gradi – ovaj put na sigurnom, na ničijoj zemlji – u svojim snovima.

- 12:01 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>