Marketing
MUKA PO KUĆI
A što reći? godinama su gradili tu kuću. Sve su dali u nju. Zbog te su kuće rijetko razgovarali sa svojom djecom. Zbog te kuće nikamo nisu mrdnuli. Mora nisu vidjeli, svijeta još manje. Zbog te kuće djedovi i bake ujne i strine su im podizali djecu i ona sada imaju tuđe navike i tuđe misli. A onda su je morali prodati – kuću! Pali su kao još jedna bezimena žrtva burzovnih špekulanata i općeg pogoršanja ekonomske klime. Ostavši bez posla nisu bili u stanju otplaćivati kredit. Banka se, naravno, pogostila. Za thin air dobila je konkretnu tvorevinu. – Kuću! Bože, kakvu lijepu kuću! I sada se u malom unajmljenom podzemnom vlažnom stanu što zaudara na vlagu i sirotinjski život njih osmero tiska kao praščići na krmačinoj sisi.
Rumila često sanja izgubljeni dom. Zaplet je uvijek isti: na suprotnoj strani ulice čeka da novi vlasnici pođu na posao pa se kriomice uvuče i sjedi tamo – samo sjedi – nasred kuhinje i osjeća se dobro. Svoj na svome. No katkad se gospodin i gospođa vrate po neku zaboravljenu stvar ili naprosto ranije svrše s poslom… U trenutku kad Rumila začuje okretanje ključa i škljocanje brave, panično potrči da se skrije. Obično pobjegne u veliki ugradbeni ormar u spavaćoj sobi. Uvuče se među tuđe haljine i poslovne kompletiće, bluze i majice s vonjem skupocjenog parfema te moli Boga da je ne zateknu ondje. U zemlju bi od srama propala kada bi je samo ugledali tako šćućurenu! A dogodi se i to da šmugne pod veliki bračni krevet, zavuče se ispod kao dijete te u neizvjesnosti smišlja objašnjenje nepoznatim ljudima što radi ovdje…
Tek je jutros, uz kavu, Rumila mužu priznala kakav je mučan san već godinama proganja.
– A ti, sanjaš li kaktkad naš dom – zanimalo ju je.
– Ne – odsjekao je Ahmed kratko i otpuhnuo dim cigare.
Ali to je debela laž. Svake večeri on sanja da počinje iz početka: šaluje temelje, pa lijeva donju deku, lijeva gornju deku, podiže prvi kat, lijeva završnu deku, gradi krovište, cijepovima pokriva krov , gradi vanjske zidove, gradi pregradne zidove, ugrađuje stolariju, prozore, vrata, postavlja sanitarni čvor, postavlja vodoinstalacije, tuca ciglu i umeće bužir… radovima nikad kraja… sunce zapada iza polja, mrači se, no Ahmed pali reflektore priključene na bučni dizelski agregat i nastavlja da baca špric, žbuku, grubu, finu, gleta zidove… Ne posustaje. Nabreklih mišića i vena, duboko izbrazdanih grubih isušenih dlanova, nepokolebljiv je u svojoj volji da ponovo podigne kuću koja mu po zakonu prirode pripada. Doduše, on to čini na nekom drugom mjestu, daleko od falične države i faličnog sustava parazitskih, kvarnih poluljudi nesposobnih za stvaran život. Čini to – gradi – ovaj put na sigurnom, na ničijoj zemlji – u svojim snovima.
Post je objavljen 18.01.2021. u 12:01 sati.
