Marketing
KOSA 2
Iz džepa jakne izvukla je kutiju dugih šibica i pružila mi na dlanu.
– Što je to – upitao sam.
– Pogledaj...
Otvorio sam kutiju. Mrtvi skarabeji.
– Ne razumijem – rekao sam.
– Ljudi iz razonode skupljaju stvari. Netko je u potrazi za potpisom estradnih zvijezdi, netko traga za autografima sportskih legendi, netko prikuplja kristale vjerujući u njihovu iscjeliteljsku moć, filatelisti gaje ljubav prema poštanskim markama, nuzmatičari vole stari novac, pivopije u kartonsku kutiju odlažu čepove ispijenih piva s nakanom da jednog dana izrade unikatni epoksi stol, a netko skuplja duše… Moj hobi je skupljati skarabeje, kotrljane, balegare, govnovalje, izaberi oznaku po volji. Posjedujem kolekciju od nekoliko stotina tih blještavih stvorenja.
– Furaš se na drevni Egipat – rekoh.
– Sjeme života uvaljano u kuglicu govna! Možeš li iznaći bolju metaforu za ovozemaljsko postojanje – odvratila je.
– U načelu protivnik sam metafora, ali ova ti je dobra.
– Povrh toga, moi se poput skarabeja nabolje orijentira noću, prema zvijezdama. Samo tako mogu pronaći put kući!
– Kada smo već kod skarabeja-kotrljana-balegara koji ne vjeruju sreći, zanima me je li ti poznat skulptorski rad Jana Fabrea, flamanskog umjetnika? Konkretnije: jesi li ti poznata Boule Scarabee?
– Ne.
– Fabre je zanimljiva umjetnička ličnost iako počesto pretjeruje. Ponaša se poput poludjelog entomologa. Ostrašćeno prekiva ljudske lubanje, odjevne predmete i druge objekte insektima. Jedne je godine strop Dvorane ogledala briselske kraljevske palače prekrio sa milijun i pol mrtvih Krasnika. Moram priznati – vrlo dojmljivo! Zapravo, pravu mogućnost boje čovjek je doživio tek dvadesetom stoljeću. Drevni narodi bili su ograničeni na zemljane pigmente.
– Hoćeš reći da drevnjaci pod utjecaja Ayahuasce nisu bili u stanju doživjeti svu raskoš boja?
– Ne znam. Moja iskustva sa psihoaktivnim tvarima su minorna. Ipak sumnjam.
– Griješiš.
– Ti kao da znaš nešto o tome?
– O, da!
Mistična X-Ennia bila je doista rijetka zvjerčica. Bože, kakve su to bile misaone i jezične bravure! A tek mentalne klopke koje je ostavljala po čitavom stanu. Morao si vječno biti na oprezu, naćuljenih ušiju, aktivnog mozga, spreman da preživiš, kao u divljini. Opasna! Još u djetinjstvu razvila je vlastiti jezik koji je zapisivala s desna na lijevo alfabetom nalik na fuziju sanskrta i Vojnićevog manuskripta… Izrađivala je talismane za obranu od demona i magične kvadrate, vrlo ukusne Ankhove… Krojila je i šila vlastita odijela, pisala hermetičnu poeziju… Po buđenju bi ošamućena od sna sjedala za stol i crtala krajolike ispunjene građevinama-skulpturama nalik Goethenanumu ili Einsteinovu tornju… Svirala je klavir, flautu i lutnju… Voljela je šetati grobljem i frotažom uzimati uzorak s nadgrobnih spomenika. Njezina mladost i znanje bile su nerazmjerni i pitao sam se odakle joj tolika širina. O svom podrijetlu nikada nije prozborila niti riječ. Šalila se da ju je donio škanjac što se preobrazio u kravu muzaru. Predložio sam da je hipno–regresijom vratim u prošle živote, no ona je to odlučno odbacila riječima da zna što je bila u prošlom životu. Što? – Dah zmaja!
Odmarali smo u dnevnom boravku, ja sjedeći na istrošenom naslonjaču, X -Ennia nasuprot, opružena na kožnom otomanu antik smeđe boje. Iz mirisne lampe isparavala se umirujuća kombinacija eteričnih ulja: bergamot, ružino ulje, sandalovina. Čitao sam Miltonov izgubljeni raj. CD uređaj reproducirao je Holstove Planete. Kod Merkura X. je započela bojiti nokte u boju žada. Kod Saturna je raspustila svoju crnu kosu iz punđe i rekla:
– Želim da me ošišaš na ćelavo.
Odigao sam pogled.
– Nisam siguran da to želim učiniti – odvratio sam.
– Ako me voliš učinit ćeš to!
To je bila iznuda i ja naprosto nisam imao izbora. Mora sam još jednom dokazati da je volim, premda se tom „oćelavljenju“ opiralo čitavo moje biće. Pravog argumenta protiv zapravo i nije bilo. Mogao sam ograničen zapadnjačkom idejom ženstvenosti ustvrditi kako s bujnom kosom izgleda atraktivnije i isti čas bi me prezrela. Mogao sam reći da je iznenadno brijanje glave izraz duboke depresije i nezadovoljstva, no time bih je samo uvrijedio. Mogao sam reći ono što me doista muči: da osjećam bojazan kako je čin šišanja simboličan nagovještaj kraja naše veze… Naravno, ni to nisam to mogao reći, ispao bih anksiozni slabić.
– U redu, učinit ću to – nevoljko sam pristao.
Crni uvojci kotrljali su po crvenim pločicama blagovaonice. Kao da čerupam rijetku crnu pticu, pomislio sam.
– Znaš li koliko stanovnika ima Kina – upitala je iznebuha.
– Pa negdje oko 1,3 milijarde ljudi – odgovorio sam.
– A znaš li što se radi s tom nevjerojatnom količinom kose pometene sa podova frizerskih salona Maova Carstva?
– Ne znam, nisam upućen…
– Iz dlaka žutokožaca sintetizira se l–cistein (E 920), aminokiselina koja poboljšava elastičnost i kvalitetu tijesta. l–cistein redovito se dodaje u brašno za izradu komercijalnog kruha, dakako bez znanja krajnjeg korisnika, pošto većina svjetskih zakona ne nalaže proizvođačima pekarskih delicija da označe njegovo prisustvo na etiketi proizvoda. No čak i da ga označe, što bi to značilo prosječnom Ameru, Francuzu, Nijemcu? Ili možda Alžircu? Marokancu? Iračaninu?
Zamislio sam se.
– Žućani su dovitljivi – nastavila je – relativno jednostavnim kemijskim postupkom našli su način da l–cistein također izoliraju iz životinjskih dlaka, krzna, perja, rogova, pa čak i naftnih nusproizvoda.
Duboko sam uzdahnuo.
– Zapravo tu se nameće etičko pitanje, je li u pitanju svojevrsni oblik kanibalizma? Jedući takav kruh jedemo li bližnjeg svoga – rekao sam.
– To doista jest etičko pitanje – složila se. – U nekim religijama nastala bi prava pomutnja kada bi se načela tema… Ali nužda boga ne pita. Kada si gladan i govno bi izija, reka bi moj dida Ante. Kakav vražji l–cistein! Valja opstati. Preživt' pod svaku cinu!
Završio sam posao s škarama, uzeo trimer, montirao nastavak od dva centimetra i zazujao…
– Voila! – uzviknuo sam zgotovivši posao.
Pogladila se po glavi.
– Hej, rekla sam na nulu – pobunila se.
– Dovraga i nula – progunđao sam.
Skinuo sam nastavak i oškljobao je čeličnim oštricama šišača.
Ovaj put je bila zadovoljna, iako ne u potpunosti.
– Sada me dokrajči britvicom! Neka ćela blista!
– Zahtjevima nikad kraja!
Nepomičan, osmatrao sam moju kuhinjsku Nefretiti (ne asocirajući pritom onu čuvenu terakotnu Nefretiti s pokrivalom za glavu, već drugu, granitnu, ćelavu Nefretiti s izduženim zatiljkom kao u vanzemaljke) navikavajući se na novi izgled. Čak i takva – glatko izbrijana– bila je prekrasna. Donio sam joj ogledalo iz kupaonice. Dugo se promatrala, vršcima prstiju dodirivala tjeme, zatiljak. Strpljivo sam čekao da progovori.
– Sjajno – rekla je napokon zadovoljno.
Uzeo sam metlu i krenuo mesti pod.
– Hej, što to radiš – uznemirila se.
– Čistim…
– Ne-ne, pusti to – vrisnula je.
– Čemu nervoza?
– To se odmah mora spaliti!
– Odmah?
– Da, odmah!
Poskočila je sa stolca, dograbila šibice, aceton. Zapaljivom je tekućinom natopila kosu pa iz sigurne udaljenosti bacila šibicu. Promatrali smo kako vatreni pramičci zahvaćaju i tope crnu dlake. Pjenile su se izgarajući, poput zagorenog šećera. Gadno je zasmrdjelo. Rastvorio sam širom prozore.
X. se smijuljila. Špricnula je još malo acetona da dokrajči oprljenu živinu.
– Evala, sad ćeš ti mene izbrijati do ćele – rekao sam– jer ljubavnici su dužni nalikovati jedan na drugog!
– Jasno, k'o dan dragi – uzvratila je.
Uzeo sam rum iz vitrine i svojski potegnuo. Sjeo sam na stolac i još jednom cimnuo iz boce.
– Do me!
Približila se. Škare su počele sjeckati. Zlaćani uvojci korljali su se crvenim podom blagovaonice.
Kao da čerupam rijetku zlatnu pticu, pomislio sam da je možda pomislila.
Nasmijala se.
– Samsone, ostat ćeš bez snage – podbola me.
– Krivica je na meni što lovim vlak za ludilo– uzvratio sam i nagnuo bocu. Nagnuo bocu. Nagnuo bocu…
Gustav Holst - Neptune
Post je objavljen 29.01.2021. u 11:43 sati.