Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

23.04.2019., utorak

Philumenist

Letjela je za Pariz u režiji svojih roditelja.
– Što želiš da ti donesem iz grada ljubavnika?
– Ništa, osim možda kutije šibica. U nju stavi kamenčić s jedne od pariških ulica.
– U redu.
Moje poruke dugo su vremena bile kodirane. Teško shvatljive. Tada još nisam bio parezist. Hrabri kazivač istine. Govor mi je bio pun aluzija, nejasnoća, metafora. Namjernih.
Zapravo želio sam poručiti: žigice su potencijal. Njima se mogu spaliti mostovi, kuće, obiteljsko nasljeđe, djedovina, polja, šume, mogu se izazvati veličanstvene vatrene stihije, spaliti Notre–Dame, sažgati Kornati, pripaliti sporogoreći štapin, barut koji će raznijeti Sikstinsku kapelu ili Sabor… No one mogu zapaliti i prometejsku vatru na kojoj se promrzao čovjek može ugrijati, vatru na kojoj se može pripraviti topli čaj, prežgana juha, načinit vrlo konkretan obrok, sa njima se može zapaliti baklja koja osvjetljava put kroz mračnu šumu … Vatra , dinamična, živa… Kamen, krut, nepomičan…
Ja sam vatra.
Ti si kamen.
Kamen u kutiji žigica koji je besmislen.
Ovo je kraj.
Bila je to razlika u dva načina postojanja, dvije različite vizije zajedničke budućnosti. Jer ona je bila epikurejka, a ja plašljivi kinik, neka vrst neostvarenog učenika Diogena iz Sinope, rekao bih tako u to vrijeme. Danas jednostavnije: ona – malograđanka, ja – jebivjetar, skitnica, vagabundo…

Na dan kada je odletjela nisam je ispratio. Umjesto toga pošao sam koračati gradskim ulicama, razočaran i tužan zbog nemogućnosti one divne spremnost da se sve odbaci i riskira, da se živi stvaran, a ne lijep život...
Hodao sam neprekidno i besciljno sve do kasnog poslijepodneva kada sam se zatekao pred umobolnicom gdje su lakši psihički slučajevi žicali cigarete i novac. Prišla mi je neuredna žena srednjih godina. Zjenice širom raširene.
– Hej momak, imaš što para – zanimalo ju.
Nisam imamo ni kovanicu u džepu.
– Žao mi je, nemam – odvratio sam.
Mora da sam izgledao prilično jadno jer je posegnula u džep i izvadila čitav svoj užicani novac – nekih 35 kuna – i pružila mi ga na dlanu.
– Uzmi!
– Hvala, ne mogu to primiti…
– Uzmi, moraš to uzeti! – insistirala je.
– U redu…
Posegnula je u drugi džep i izvadila paketić papirnatih maramica.
– Uzmi i ovo!
– Što da radim s tim?
– Da se nađe ako ćeš jebati – rekla je cerekajući se.
Pukao sam od smijeha i sljedeće čega se sjećam jest kako nasred ulice pjevamo neku pretužnu starogradsku pjesmu na opće zgražanje prolaznika. Potom svatko pođe na svoju stranu, gospođa u umobolnicu, a ja dalje, u smjeru zapada, u mrak.
Noćnim vlakom iz Savskog Marofa vratio sam se u grad. U birtiji na Glavnom kolodvoru popio sam pivo, natašte.

Dva tjedna kasnije M. mi je predala bljedunjavu zelenkastu kutiju šibica na kojoj je pisalo Ladurée, Paris. Unutra su bile tek žigice jednako bljedunjavih zelenkastih vrhova.
– A kamenčić?
– Zaboravila sam – rekla je nehajno. – I, da, bolji si od Soutine-a – dodala je.
– Znam, al' koga briga.
– Ovo je kraj – upitala je.
– Aha. C'est fini – izrekao sam da me što bolje razumije.
– Dobro.
Okrenula se i otišla.
– Av–av – zalajao sam za njom.

Nastavio sam skupljati kutije šibica. Moja kolekcija danas se sastoji od 812 kutije. Svaka kutija u svojoj nutrini krije kamenčić, minijaturnu bočicu pijeska, sitnu pustinjsku ružu iz bocca della verita, dupondius, nekoliko talenata, crno vulkansko grumenje, sitne školjke, gorske kristale, ključ života, zametke sreće, sedimente ljubavi…
- 13:23 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

10.04.2019., srijeda

Tuga će trajati vječno




– I kako ide seko – upita Andries Bonger srknuvši vino.
– Teško brate, Vincent je postao prevelik teret. Theo je na rubu snaga. Strahujem za njega.
– Što je ovog puta učinio taj luđak, odrezao penis? – kroz smijeh će Andries Bonger.
– Naša nevolja, tebi dobra zabava, zar ne – prijekorno će Johanna van Gogh–Bonger.
– Ne ljuti se sestro... Moramo se šaliti... Šala nas je održala... mislim ljudski rod općenito je održala...
– E, pa šali se ti na svoj račun, dragi moj!
Andries Bonger otpije gutljaj.
– Ne shvaćam tu privrženost bratu. Zašto Theo jednostavno ne skine mamlaza s grbače?
– Vjerujem da to ima veze sa vedrim danima djetinjstva u Groot–Zundertu – odvrati Johanna van Gogh–Bonger. – Neka mi bog oprosti, ali voljela bih da ga nema. Da nestane. No to se neće dogoditi. Vincent je sebičan. Cijedit će nas do beskraja.
– A gdje li je on uopće sada?
– U Auvers–sur–Oise, na brizi doktora Paula Gacheta. Piše da je taj Gachet još luđi od njega. To bi lako mogla biti istina.
– Opet ludnica...
– Nije ludnica. Živi u sobi iznad neke kavane koju najmi je za tri i pol franka na dan. Gacheta posjećuje povremeno, prema dogovoru.
– Pretpostavljam da i dalje odlazi u krajolik i slika...
– Naravno i dalje troši boje i platna, a zna se i na čiji račun!
Johanna van Gogh–Bonger se zamisli.
– Voljela bih imati još djece, Willem je milo dijete, ali bolećiv... No dok je Vincent živ to se neće dogoditi...
– Seko, poznajem neke ljude koji mogu pomoći...
– Kako misliš pomoći?
– ... da završi to s Vincetom…
Johanna van Gogh–Bonger pogledom ošine brata.
– Dries, pripazi što govoriš! Ja možda priželjkujem Vincentovu smrt, ali nipošto ga ne bih željela imati na duši – reče dodavši – i nemoj da te Theo čuje jer nikada više nećeš kročiti kroz ta vrata.
– U redu, kao da nisam ništa rekao.

***

Vincent je ležao na leđima i promatrao zelenu mrlju od vlage na plafonu. Nije mu se ustajalo, osjećao je stanovit životni zamor i razmišljao da ostatak dana provede u krevetu. Jedno naslikano platno vrijedi više od praznog, pisao je nekoć bratu. Sada mu se svo to tvrdoglavo rintanje činilo besmislenim.
Napokon smogne snage i uspravi se u krevetu. Ustane. Umije se vodom iz lavora i posegne za britvom.
S britvom samo oprezno, pomisli, prolazeći preko grkljana.
Svježe obrijan promatrao je u ogledalu svoje utučeno lice. Težak život, rekli bi neki. Pa ipak, sve je to ništa prema rudarima iz Borinagea, pomisli. Stupnjevanje patnje! Tu je usporedbu uvijek koristio kada bi se osjetio očajnim. I pomoglo bi.
Začešlja kosu unatrag, uzme slikarski pribor, torbu, stalak i spusti se u donju prostoriju te naruči kavu. U blagavaonici se nalazilo svega par gostiju. Nisu obraćali pažnju na nj. Vincent iz džepa izvadi krišku suhog kruha. Mirne hladnoće namoči kruh u kavu.
Nakon objeda ostane sjediti još neko vrijeme, a zatim se polako pridigne i pođe niz ulicu.

***

Bio je već ovdje. Napravio je skicu. Znao je što želi i kako to želi naslikati. No slikao je bez žara. Nestalo je grozničavog uzbuđenja, negdašnje lupe u grudima... slikao je kao čovjek koji opravdava vlastito postojanje…opravdava pred sobom, pred bratom, pred Bogom… slikao je kao seljak koji po stoti put ore zemlju, glupo i nezainteresirano.
Svibanjsko sunce grijalo je snažno i čitav se krajolik uljuljkao u sanak. Vincent je također bio ošamućen od sunca. Podrezanim kistom lijeno je nanosio oker pomiješan sa kadmij žutom. Odjedno su se vrane uznemirile, vinule u zrak i proletjele nad žitnim poljem. Vincent se trgnuo, posegnao za crnom i brzim potezima zabilježio uzbunjene ptice na platnu.
Nedugo zatim stazom priđu dva mladića. Visok mršavi momak izduženog lica i drugi oniži tip lupeške njuške. Pristupe Vincentu, zažele dobar dan, pa započnu razgovor. Zanima ih kako mu je ime, prodaje li slike, pošto ih prodaje, ima li kod sebe što novca kod sebe...
Vincenta to neprekidno prostačko zapitkivanje razljućuje.
– Gospodo, ja ovdje pokušavam raditi! – kaže otresito.
– Oh, mi smetamo? U redu. Satćemo. Samo što nijesmo. Ali prvo da napravimo pos'o. Jer mi smo vođekarice zbog posla, razumiš ti menojzi lipi moj?
Mali čovjek napravi pauzu. Ogleda se oko sebe.
– Znaš ti ki e Dries Bonger?
Vincent prestane udarati kistom po platnu i zagleda se momka.
– Andries?
– E!
– Johannin brat?
– Ja.
– I, što s njim?
– Andries kaže: bon voyage, Vincente!
Mladić hitrim pokretom posegne za revolverom. Krajolikom odjekne pucanj. Vincent se sruši na tlo. Dugonja poskoči i žurno pretraži džepove. Ništa, poruči razočarano. Ubojica odbaci pištolj pa se oni brza koraka udalje.

***

Vincent povrati svijest. Žarilo ga je u prsima. Posegne rukom prema rani i pod prstima napipa rupu i skorenu krv. Iznađe snage da se osovi na noge pa u omaglici odtetura u mjesto.
Ugledavši ga krvavog na vratima kafane gđa Ravoux ispusti glasan krik.
– Gospodine Gogh, što vam se dogodilo – prestravljeno će.
Vincent odmahne rukom i poče se uspinjati stubištem, sapličući nogu o nogu.
Domogne se sobe, kreveta, svali na nj i izgubi svijest.

***

Otvori oči.
U sobi je vlasnik konačišta g. Ravoux , Anton Hirschig, sunarodnjak i slikar koji je također odsjeo u konačištu Ravoux, te dva žandara.
– Gospodine Gogh, možete li nam reći što se zbilo – upita žandar.
– Suicid. Pokušao sam se ubiti, ali nisam uspio.
– Doista?
– Da.
– Znate li da je samoubojstvo smrtni grijeh?
– Naravno, neko vrijeme bio sam svećenik. No moje tijelo je moje i slobodan sam s njim učiniti što želim. Ne optužujte nikoga, želio sam se ubiti i to je sve.
– Pa, u tom slučaju neka vam je sa srećom. Gilberte, pođimo.
– Sve će biti u redu, Vincente – dometne dr. Gachet – skrpat ćemo te. Bit ćeš kao nov!
– Dakle, morat ću pokušati ponovo – lakrdijaški će Vincent.

***

Theo poskoči sa stolca u trenutku kada Vincent otvori oči.
– Vincente!
– Zdravo braco...
– Što se dogodilo?
Vincent odmahne rukom.
– Zapali mi lulu...
– Ne bi smio...
– Udovolji mi...
Theo okljeva, potom sa stola uzme lulu i počinje ljutito nabijati duhan. Pripali je i pruži bratu.
Vincent pućka.
– Metak je duboko – upita.
Theo kimne.
– Ne može se izvaditi?
Theo ponovo kimne zacakljenih očiju.
– To je dobro – zaključi Vincent.
– Tko je to učinio – upita Theo bijesno.
Vincent se osmjehne.
– Ja.
– Ne vjerujem.
– Vjeruj.
– A pištolj, odakle ti?
– Nebitno. Nabavio. Nego, kako je beba Willem?
– Sada je dobro.
– Jo?
– I ona je dobro.
Vincent se zamisli.
– Theo, bio si brižan i odan brat. Bez tvoje pomoći ne bih uspio i naslikao sve te slike. One su tvoje koliko i moje, znaš li to?
Theo brizne u plač.
Vincent izgubi svijest.

***

Dvadeset i devet sati trajala je agonija. Vincent se još nekoliko puta povratio k svijesti. Zatim je upao u komu i preminuo 29.srpnja, u jedan i trideset iza ponoći. Zadnje riječi koje je izrekao su La tristesse durera toujours. Tuga će trajati vječno.

Sprovod je održan 30. srpnja na lokalnom groblju u Auvers–sur–Oiseu. Tijelo je bilio izloženo u prostoru blagovaonice, okruženo slikama, suncokretima, žutim georginama, žutim cvijećem svuda uokolo.

Pogrebu su nazočili Theo van Gogh, Andries Bonger, Charles Laval, Lucien Pissarro, Émile Bernard, Julien Tanguy i Dr. Gachet uz dvadesetak članova obitelji i prijatelja, te ponešto lokalnih ljudi.

„Bio je to iskren čovjek i izvrstan umjetnik! Imao je samo dva cilja: humanost i umjetnost. Umjetnost je izdizao iznad svega i umjetnost će učiniti da njegovo ime živi“, izrekao je dr. Gachet u posmrtnom slovu.

***

Jedne večeri Andries Bonger bane sestri na vrata pijan.
– Sekice, kada ćeš se riješiti ovog smeća – upita promatrajući još uvijek ovješene Vincentove slike po zidovima.
– Momak je bio uzaludan slučaj... nikakvog talenta, a tvrdoglav kao mazga... Da mu je tisuću godina života ne bi dosegao razinu jednog Rembrandta, Halsa, Goye, Velasqueza. Dobro da ga više nema. Ne želim reći da je to moja zasluga, ali...
– Ali – trgne se Johanna van Gogh–Bonger.
– Ali... – Andries raširi ruke napravivši gestu koja je sve govorila.
– Izreci to – drekne Johanna – želim čuti.
– Paaa, recimo da sam bio proaktivan – reče Andries Bonger dodavši – doduše nisam očekivao da će Theo tako teško primiti bratovu smrt. Ali, bogamu, ljudi stalno umiru... Nije to ništa novo.
Johanna van Gogh–Bonger ostade osupnuta.
– ŠTO SI UČINIO – grakne u nevjerici – ŠTO SI TO UČINIO?
– Dobro djelo, zar ne?
Histerija je preuzela.
– VAN, VAN, MARŠ VAN – dernjala se – I DA VIŠE NIKADA NISI NOGOM KROČIO OVAMO!
– Trebala bi mi biti zahvalna glupačo – prosikće Andries Bonger uvrijeđeno te napusti stan.

U danima koji su usljedili Johanna van Gogh–Bonger je bila toliko izgrižene savjesti da nije mogla niti usnuti. Riječi što su onomad napustile njena usta dovela su do tragičnih posljedica. Morala se iskupiti. U crkvi Djevice od modra srca zavjetovala se da će ostatak života posveti afirmaciji Vincentova života i dijela. 1914. godine objavila je prvu od tri knjige Vincentovih pisama. Iste je godine prenijela Theovo tijelo iz Utrechta da počiva kraj brata. Theo je, naime, umro svega šest mjeseci nakon Vincenta. „Ni u smrti nisu bili razdvojeni“, zapisala je Johanna van Gogh–Bonger.
- 11:15 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>