Letjela je za Pariz u režiji svojih roditelja.
– Što želiš da ti donesem iz grada ljubavnika?
– Ništa, osim možda kutije šibica. U nju stavi kamenčić s jedne od pariških ulica.
– U redu.
Moje poruke dugo su vremena bile kodirane. Teško shvatljive. Tada još nisam bio parezist. Hrabri kazivač istine. Govor mi je bio pun aluzija, nejasnoća, metafora. Namjernih.
Zapravo želio sam poručiti: žigice su potencijal. Njima se mogu spaliti mostovi, kuće, obiteljsko nasljeđe, djedovina, polja, šume, mogu se izazvati veličanstvene vatrene stihije, spaliti Notre–Dame, sažgati Kornati, pripaliti sporogoreći štapin, barut koji će raznijeti Sikstinsku kapelu ili Sabor… No one mogu zapaliti i prometejsku vatru na kojoj se promrzao čovjek može ugrijati, vatru na kojoj se može pripraviti topli čaj, prežgana juha, načinit vrlo konkretan obrok, sa njima se može zapaliti baklja koja osvjetljava put kroz mračnu šumu … Vatra , dinamična, živa… Kamen, krut, nepomičan…
Ja sam vatra.
Ti si kamen.
Kamen u kutiji žigica koji je besmislen.
Ovo je kraj.
Bila je to razlika u dva načina postojanja, dvije različite vizije zajedničke budućnosti. Jer ona je bila epikurejka, a ja plašljivi kinik, neka vrst neostvarenog učenika Diogena iz Sinope, rekao bih tako u to vrijeme. Danas jednostavnije: ona – malograđanka, ja – jebivjetar, skitnica, vagabundo…
Na dan kada je odletjela nisam je ispratio. Umjesto toga pošao sam koračati gradskim ulicama, razočaran i tužan zbog nemogućnosti one divne spremnost da se sve odbaci i riskira, da se živi stvaran, a ne lijep život...
Hodao sam neprekidno i besciljno sve do kasnog poslijepodneva kada sam se zatekao pred umobolnicom gdje su lakši psihički slučajevi žicali cigarete i novac. Prišla mi je neuredna žena srednjih godina. Zjenice širom raširene.
– Hej momak, imaš što para – zanimalo ju.
Nisam imamo ni kovanicu u džepu.
– Žao mi je, nemam – odvratio sam.
Mora da sam izgledao prilično jadno jer je posegnula u džep i izvadila čitav svoj užicani novac – nekih 35 kuna – i pružila mi ga na dlanu.
– Uzmi!
– Hvala, ne mogu to primiti…
– Uzmi, moraš to uzeti! – insistirala je.
– U redu…
Posegnula je u drugi džep i izvadila paketić papirnatih maramica.
– Uzmi i ovo!
– Što da radim s tim?
– Da se nađe ako ćeš jebati – rekla je cerekajući se.
Pukao sam od smijeha i sljedeće čega se sjećam jest kako nasred ulice pjevamo neku pretužnu starogradsku pjesmu na opće zgražanje prolaznika. Potom svatko pođe na svoju stranu, gospođa u umobolnicu, a ja dalje, u smjeru zapada, u mrak.
Noćnim vlakom iz Savskog Marofa vratio sam se u grad. U birtiji na Glavnom kolodvoru popio sam pivo, natašte.
Dva tjedna kasnije M. mi je predala bljedunjavu zelenkastu kutiju šibica na kojoj je pisalo Ladurée, Paris. Unutra su bile tek žigice jednako bljedunjavih zelenkastih vrhova.
– A kamenčić?
– Zaboravila sam – rekla je nehajno. – I, da, bolji si od Soutine-a – dodala je.
– Znam, al' koga briga.
– Ovo je kraj – upitala je.
– Aha. C'est fini – izrekao sam da me što bolje razumije.
– Dobro.
Okrenula se i otišla.
– Av–av – zalajao sam za njom.
Nastavio sam skupljati kutije šibica. Moja kolekcija danas se sastoji od 812 kutije. Svaka kutija u svojoj nutrini krije kamenčić, minijaturnu bočicu pijeska, sitnu pustinjsku ružu iz bocca della verita, dupondius, nekoliko talenata, crno vulkansko grumenje, sitne školjke, gorske kristale, ključ života, zametke sreće, sedimente ljubavi…
Post je objavljen 23.04.2019. u 13:23 sati.