Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

23.04.2019., utorak

Philumenist

Letjela je za Pariz u režiji svojih roditelja.
– Što želiš da ti donesem iz grada ljubavnika?
– Ništa, osim možda kutije šibica. U nju stavi kamenčić s jedne od pariških ulica.
– U redu.
Moje poruke dugo su vremena bile kodirane. Teško shvatljive. Tada još nisam bio parezist. Hrabri kazivač istine. Govor mi je bio pun aluzija, nejasnoća, metafora. Namjernih.
Zapravo želio sam poručiti: žigice su potencijal. Njima se mogu spaliti mostovi, kuće, obiteljsko nasljeđe, djedovina, polja, šume, mogu se izazvati veličanstvene vatrene stihije, spaliti Notre–Dame, sažgati Kornati, pripaliti sporogoreći štapin, barut koji će raznijeti Sikstinsku kapelu ili Sabor… No one mogu zapaliti i prometejsku vatru na kojoj se promrzao čovjek može ugrijati, vatru na kojoj se može pripraviti topli čaj, prežgana juha, načinit vrlo konkretan obrok, sa njima se može zapaliti baklja koja osvjetljava put kroz mračnu šumu … Vatra , dinamična, živa… Kamen, krut, nepomičan…
Ja sam vatra.
Ti si kamen.
Kamen u kutiji žigica koji je besmislen.
Ovo je kraj.
Bila je to razlika u dva načina postojanja, dvije različite vizije zajedničke budućnosti. Jer ona je bila epikurejka, a ja plašljivi kinik, neka vrst neostvarenog učenika Diogena iz Sinope, rekao bih tako u to vrijeme. Danas jednostavnije: ona – malograđanka, ja – jebivjetar, skitnica, vagabundo…

Na dan kada je odletjela nisam je ispratio. Umjesto toga pošao sam koračati gradskim ulicama, razočaran i tužan zbog nemogućnosti one divne spremnost da se sve odbaci i riskira, da se živi stvaran, a ne lijep život...
Hodao sam neprekidno i besciljno sve do kasnog poslijepodneva kada sam se zatekao pred umobolnicom gdje su lakši psihički slučajevi žicali cigarete i novac. Prišla mi je neuredna žena srednjih godina. Zjenice širom raširene.
– Hej momak, imaš što para – zanimalo ju.
Nisam imamo ni kovanicu u džepu.
– Žao mi je, nemam – odvratio sam.
Mora da sam izgledao prilično jadno jer je posegnula u džep i izvadila čitav svoj užicani novac – nekih 35 kuna – i pružila mi ga na dlanu.
– Uzmi!
– Hvala, ne mogu to primiti…
– Uzmi, moraš to uzeti! – insistirala je.
– U redu…
Posegnula je u drugi džep i izvadila paketić papirnatih maramica.
– Uzmi i ovo!
– Što da radim s tim?
– Da se nađe ako ćeš jebati – rekla je cerekajući se.
Pukao sam od smijeha i sljedeće čega se sjećam jest kako nasred ulice pjevamo neku pretužnu starogradsku pjesmu na opće zgražanje prolaznika. Potom svatko pođe na svoju stranu, gospođa u umobolnicu, a ja dalje, u smjeru zapada, u mrak.
Noćnim vlakom iz Savskog Marofa vratio sam se u grad. U birtiji na Glavnom kolodvoru popio sam pivo, natašte.

Dva tjedna kasnije M. mi je predala bljedunjavu zelenkastu kutiju šibica na kojoj je pisalo Ladurée, Paris. Unutra su bile tek žigice jednako bljedunjavih zelenkastih vrhova.
– A kamenčić?
– Zaboravila sam – rekla je nehajno. – I, da, bolji si od Soutine-a – dodala je.
– Znam, al' koga briga.
– Ovo je kraj – upitala je.
– Aha. C'est fini – izrekao sam da me što bolje razumije.
– Dobro.
Okrenula se i otišla.
– Av–av – zalajao sam za njom.

Nastavio sam skupljati kutije šibica. Moja kolekcija danas se sastoji od 812 kutije. Svaka kutija u svojoj nutrini krije kamenčić, minijaturnu bočicu pijeska, sitnu pustinjsku ružu iz bocca della verita, dupondius, nekoliko talenata, crno vulkansko grumenje, sitne školjke, gorske kristale, ključ života, zametke sreće, sedimente ljubavi…
- 13:23 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Arhiva >>