Pregled posta

Tuga će trajati vječno

– I kako ide seko – upita Andries Bonger srknuvši vino.
– Teško brate, Vincent je postao prevelik teret. Theo je na rubu snaga. Strahujem za njega.
– Što je ovog puta učinio taj luđak, odrezao penis? – kroz smijeh će Andries Bonger.
– Naša nevolja, tebi dobra zabava, zar ne – prijekorno će Johanna van Gogh–Bonger.
– Ne ljuti se sestro... Moramo se šaliti... Šala nas je održala... mislim ljudski rod općenito je održala...
– E, pa šali se ti na svoj račun, dragi moj!
Andries Bonger otpije gutljaj.
– Ne shvaćam tu privrženost bratu. Zašto Theo jednostavno ne skine mamlaza s grbače?
– Vjerujem da to ima veze sa vedrim danima djetinjstva u Groot–Zundertu – odvrati Johanna van Gogh–Bonger. – Neka mi bog oprosti, ali voljela bih da ga nema. Da nestane. No to se neće dogoditi. Vincent je sebičan. Cijedit će nas do beskraja.
– A gdje li je on uopće sada?
– U Auvers–sur–Oise, na brizi doktora Paula Gacheta. Piše da je taj Gachet još luđi od njega. To bi lako mogla biti istina.
– Opet ludnica...
– Nije ludnica. Živi u sobi iznad neke kavane koju najmi je za tri i pol franka na dan. Gacheta posjećuje povremeno, prema dogovoru.
– Pretpostavljam da i dalje odlazi u krajolik i slika...
– Naravno i dalje troši boje i platna, a zna se i na čiji račun!
Johanna van Gogh–Bonger se zamisli.
– Voljela bih imati još djece, Willem je milo dijete, ali bolećiv... No dok je Vincent živ to se neće dogoditi...
– Seko, poznajem neke ljude koji mogu pomoći...
– Kako misliš pomoći?
– ... da završi to s Vincetom…
Johanna van Gogh–Bonger pogledom ošine brata.
– Dries, pripazi što govoriš! Ja možda priželjkujem Vincentovu smrt, ali nipošto ga ne bih željela imati na duši – reče dodavši – i nemoj da te Theo čuje jer nikada više nećeš kročiti kroz ta vrata.
– U redu, kao da nisam ništa rekao.

***

Vincent je ležao na leđima i promatrao zelenu mrlju od vlage na plafonu. Nije mu se ustajalo, osjećao je stanovit životni zamor i razmišljao da ostatak dana provede u krevetu. Jedno naslikano platno vrijedi više od praznog, pisao je nekoć bratu. Sada mu se svo to tvrdoglavo rintanje činilo besmislenim.
Napokon smogne snage i uspravi se u krevetu. Ustane. Umije se vodom iz lavora i posegne za britvom.
S britvom samo oprezno, pomisli, prolazeći preko grkljana.
Svježe obrijan promatrao je u ogledalu svoje utučeno lice. Težak život, rekli bi neki. Pa ipak, sve je to ništa prema rudarima iz Borinagea, pomisli. Stupnjevanje patnje! Tu je usporedbu uvijek koristio kada bi se osjetio očajnim. I pomoglo bi.
Začešlja kosu unatrag, uzme slikarski pribor, torbu, stalak i spusti se u donju prostoriju te naruči kavu. U blagavaonici se nalazilo svega par gostiju. Nisu obraćali pažnju na nj. Vincent iz džepa izvadi krišku suhog kruha. Mirne hladnoće namoči kruh u kavu.
Nakon objeda ostane sjediti još neko vrijeme, a zatim se polako pridigne i pođe niz ulicu.

***

Bio je već ovdje. Napravio je skicu. Znao je što želi i kako to želi naslikati. No slikao je bez žara. Nestalo je grozničavog uzbuđenja, negdašnje lupe u grudima... slikao je kao čovjek koji opravdava vlastito postojanje…opravdava pred sobom, pred bratom, pred Bogom… slikao je kao seljak koji po stoti put ore zemlju, glupo i nezainteresirano.
Svibanjsko sunce grijalo je snažno i čitav se krajolik uljuljkao u sanak. Vincent je također bio ošamućen od sunca. Podrezanim kistom lijeno je nanosio oker pomiješan sa kadmij žutom. Odjedno su se vrane uznemirile, vinule u zrak i proletjele nad žitnim poljem. Vincent se trgnuo, posegnao za crnom i brzim potezima zabilježio uzbunjene ptice na platnu.
Nedugo zatim stazom priđu dva mladića. Visok mršavi momak izduženog lica i drugi oniži tip lupeške njuške. Pristupe Vincentu, zažele dobar dan, pa započnu razgovor. Zanima ih kako mu je ime, prodaje li slike, pošto ih prodaje, ima li kod sebe što novca kod sebe...
Vincenta to neprekidno prostačko zapitkivanje razljućuje.
– Gospodo, ja ovdje pokušavam raditi! – kaže otresito.
– Oh, mi smetamo? U redu. Satćemo. Samo što nijesmo. Ali prvo da napravimo pos'o. Jer mi smo vođekarice zbog posla, razumiš ti menojzi lipi moj?
Mali čovjek napravi pauzu. Ogleda se oko sebe.
– Znaš ti ki e Dries Bonger?
Vincent prestane udarati kistom po platnu i zagleda se momka.
– Andries?
– E!
– Johannin brat?
– Ja.
– I, što s njim?
– Andries kaže: bon voyage, Vincente!
Mladić hitrim pokretom posegne za revolverom. Krajolikom odjekne pucanj. Vincent se sruši na tlo. Dugonja poskoči i žurno pretraži džepove. Ništa, poruči razočarano. Ubojica odbaci pištolj pa se oni brza koraka udalje.

***

Vincent povrati svijest. Žarilo ga je u prsima. Posegne rukom prema rani i pod prstima napipa rupu i skorenu krv. Iznađe snage da se osovi na noge pa u omaglici odtetura u mjesto.
Ugledavši ga krvavog na vratima kafane gđa Ravoux ispusti glasan krik.
– Gospodine Gogh, što vam se dogodilo – prestravljeno će.
Vincent odmahne rukom i poče se uspinjati stubištem, sapličući nogu o nogu.
Domogne se sobe, kreveta, svali na nj i izgubi svijest.

***

Otvori oči.
U sobi je vlasnik konačišta g. Ravoux , Anton Hirschig, sunarodnjak i slikar koji je također odsjeo u konačištu Ravoux, te dva žandara.
– Gospodine Gogh, možete li nam reći što se zbilo – upita žandar.
– Suicid. Pokušao sam se ubiti, ali nisam uspio.
– Doista?
– Da.
– Znate li da je samoubojstvo smrtni grijeh?
– Naravno, neko vrijeme bio sam svećenik. No moje tijelo je moje i slobodan sam s njim učiniti što želim. Ne optužujte nikoga, želio sam se ubiti i to je sve.
– Pa, u tom slučaju neka vam je sa srećom. Gilberte, pođimo.
– Sve će biti u redu, Vincente – dometne dr. Gachet – skrpat ćemo te. Bit ćeš kao nov!
– Dakle, morat ću pokušati ponovo – lakrdijaški će Vincent.

***

Theo poskoči sa stolca u trenutku kada Vincent otvori oči.
– Vincente!
– Zdravo braco...
– Što se dogodilo?
Vincent odmahne rukom.
– Zapali mi lulu...
– Ne bi smio...
– Udovolji mi...
Theo okljeva, potom sa stola uzme lulu i počinje ljutito nabijati duhan. Pripali je i pruži bratu.
Vincent pućka.
– Metak je duboko – upita.
Theo kimne.
– Ne može se izvaditi?
Theo ponovo kimne zacakljenih očiju.
– To je dobro – zaključi Vincent.
– Tko je to učinio – upita Theo bijesno.
Vincent se osmjehne.
– Ja.
– Ne vjerujem.
– Vjeruj.
– A pištolj, odakle ti?
– Nebitno. Nabavio. Nego, kako je beba Willem?
– Sada je dobro.
– Jo?
– I ona je dobro.
Vincent se zamisli.
– Theo, bio si brižan i odan brat. Bez tvoje pomoći ne bih uspio i naslikao sve te slike. One su tvoje koliko i moje, znaš li to?
Theo brizne u plač.
Vincent izgubi svijest.

***

Dvadeset i devet sati trajala je agonija. Vincent se još nekoliko puta povratio k svijesti. Zatim je upao u komu i preminuo 29.srpnja, u jedan i trideset iza ponoći. Zadnje riječi koje je izrekao su La tristesse durera toujours. Tuga će trajati vječno.

Sprovod je održan 30. srpnja na lokalnom groblju u Auvers–sur–Oiseu. Tijelo je bilio izloženo u prostoru blagovaonice, okruženo slikama, suncokretima, žutim georginama, žutim cvijećem svuda uokolo.

Pogrebu su nazočili Theo van Gogh, Andries Bonger, Charles Laval, Lucien Pissarro, Émile Bernard, Julien Tanguy i Dr. Gachet uz dvadesetak članova obitelji i prijatelja, te ponešto lokalnih ljudi.

„Bio je to iskren čovjek i izvrstan umjetnik! Imao je samo dva cilja: humanost i umjetnost. Umjetnost je izdizao iznad svega i umjetnost će učiniti da njegovo ime živi“, izrekao je dr. Gachet u posmrtnom slovu.

***

Jedne večeri Andries Bonger bane sestri na vrata pijan.
– Sekice, kada ćeš se riješiti ovog smeća – upita promatrajući još uvijek ovješene Vincentove slike po zidovima.
– Momak je bio uzaludan slučaj... nikakvog talenta, a tvrdoglav kao mazga... Da mu je tisuću godina života ne bi dosegao razinu jednog Rembrandta, Halsa, Goye, Velasqueza. Dobro da ga više nema. Ne želim reći da je to moja zasluga, ali...
– Ali – trgne se Johanna van Gogh–Bonger.
– Ali... – Andries raširi ruke napravivši gestu koja je sve govorila.
– Izreci to – drekne Johanna – želim čuti.
– Paaa, recimo da sam bio proaktivan – reče Andries Bonger dodavši – doduše nisam očekivao da će Theo tako teško primiti bratovu smrt. Ali, bogamu, ljudi stalno umiru... Nije to ništa novo.
Johanna van Gogh–Bonger ostade osupnuta.
– ŠTO SI UČINIO – grakne u nevjerici – ŠTO SI TO UČINIO?
– Dobro djelo, zar ne?
Histerija je preuzela.
– VAN, VAN, MARŠ VAN – dernjala se – I DA VIŠE NIKADA NISI NOGOM KROČIO OVAMO!
– Trebala bi mi biti zahvalna glupačo – prosikće Andries Bonger uvrijeđeno te napusti stan.

U danima koji su usljedili Johanna van Gogh–Bonger je bila toliko izgrižene savjesti da nije mogla niti usnuti. Riječi što su onomad napustile njena usta dovela su do tragičnih posljedica. Morala se iskupiti. U crkvi Djevice od modra srca zavjetovala se da će ostatak života posveti afirmaciji Vincentova života i dijela. 1914. godine objavila je prvu od tri knjige Vincentovih pisama. Iste je godine prenijela Theovo tijelo iz Utrechta da počiva kraj brata. Theo je, naime, umro svega šest mjeseci nakon Vincenta. „Ni u smrti nisu bili razdvojeni“, zapisala je Johanna van Gogh–Bonger.



Post je objavljen 10.04.2019. u 11:15 sati.