Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

27.02.2017., ponedjeljak

Napad tajanstvenosti

magla u kuci photo magla_u_kuci3_zpslenxesy0.jpg

Probudio sam se obavijen tajanstvenošću.
Tajanstvenost je bila tolika da sam i sam sebi bio neobično tajanstven.
Moja se tajanstvenost očitovala u svemu što sam radio.
Prije svega malo sam govorio.
Puštao sam druge da govore i oni su govorili mnogo
opijeni sobom.
Nisam im odobravao, tek sam ih bezizražajno gledao u nos.
Na mom licu nije bilo traga ekspresijama, a kamo li mikroekspresijama.
(Više facijalnih ekspresija u tom je trenutku imao je japanski android Mi-Schko nego ja.)
Na kraju, kada bi iscrpljeni sobom napokon utihnuli, rekao bih nešto kratko, na tragu izreka delfskih proročica.
«...»
Katkad bih tu svoju opasku, svoje sintetizirano jezgrovito zapažanje izrekao na latinskom, što je pojačavalo dojam tajanstvenosti.
Ljudima sam se počeo obraćati isključivo s prva dva slova njihovog imena, primjerice Iv, Fe, Lji, Bo, To, An, Mi, Sa, Ba, Ti, Ma, Oz, Br, Že...
Nabavio sam zlatnu ribicu i redovito ju izvodio u šetnju.
Nosio sam crnu majicu na kojoj je crvenim slovima pisalo
Samoubojstvo,
a kadkad i
Zgađen.
S prozora spavaće sobe promatrao sam aktivnosti susjeda, vodio opsežne bilješke o njima.
Dosjee i psihoprofile zaključno sam istresao pred njihova vrata.
Svake noći, točno u ponoć, ispuštao sam strašne bolne krikove.
Jednom prilikom susjeda kat iznad me upitala:
«Dobro, što se to kod vas zbiva svakog dana u ponoć», a ja sam odgovorio na romantičarski, ala poete maudit način:
«Znate, nema velike umjetnosti bez velike boli».
Iz džepa sam izvadio britvu i zasjekao dlan.
Razrogačila je o oči u nevjerici, a potom ustrašena pobjegla.
Naravno, svi u kvartu i šire počeli su me smatrati ludim, ono šenuo lik. No, luđaka valja pustiti na miru, pa su me puštali na miru.
Jedno vrijeme pisao sam pjesme koristeći se Vigenereovom šifrom.
To je tek zbunilo mnoge (ha-ha!).
A onda jednog jutra - kako došlo tako prošlo – obukao sam odijelo, uzeo pod mišku CV i isti se dan zaposlio u Središnjoj banci. Od tad nema baš nešto od značaja što bih podijelio s vama.

muzika za ugođaj: Camille Saint-Saëns - Aquarium

- 11:50 - Vox popljuvi (6) - Printaj me nježno - #

19.02.2017., nedjelja

Depra



Depresija se opet poput vlage uvlači u stare kosti,
moždina se pretvara u mahovinu,
nasukan na hridi vlastitog mozga
trusim se po krevetu.

U samoći
društvo mi pravi Anton Bruckner.
Ispijam gorku kavu (šećer je u dućanu, milju predaleko).
Strašan napor predstavlja već i samo disanje.

Adagio iz Antonove sedme
pisan je za Ludviga II. Bavarskog
(danas najčuvenijeg po tome što je dao izgraditi snoviti Neuschwanstein, a onda poludio).
Bruckner, jedan omiljenih kompozitora u nacističkoj Njemačkoj.
Međutim, zvuci adagia zloslutni su, navješćuju tugu zbog poraza.
Adagio je svirao u eteru Njemačkog radija prije no što je obznanjeno
da je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada;
Adagio je svirao prije no što je Karl Dönitz
1. maja 1945. objavio vijest
o smrti velikog vođe.

Moguće je predočiti si iskrivljena i uplakana lica
ustrašene ljude,
beznadne ljude,
ljude koje hvata rezignacija
potom klonuće, i neka bude što treba biti...

Duša se vinu u nebo,
leti iznad apokaliptičkog gradskog krajolika,
tanušna magla,
miris baruta, lešina, smrti...

Ipak, glazba mi malo znači.
Sasvim lako mogao bih živjeti bez
odmjerenih zvukova kompozitora klasične glazbe,
bez atipičnih suzvučja avangarde,
bez jednostavnih harmi pop-rock muzičara
bez ska-panka, dead-metala, grunga, new wavea, countryja, housa, techna, psihodelije, surfa, bluesa, R&B, francuskog popa, hip-hopa, elektro-popa, indie-popa, gospela, dixija, božićne muzike, ciganskog jazza, latinske muzike, tradicionalne japanske glazbe, glazbe za meditaciju,
bez svih tih žanrova i podžanrova...

No zato pomisao na divne, nikad prehodane
krajolike i spektakularne zalaske sunca
uvijek mi uzbudi srce!

Da sam hrabriji bio bih vječni skitnica.

Bruckner - Symphony No. 7 in E major - 2 Adagio - Celibidache

- 13:45 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

15.02.2017., srijeda

kada sam bio ti

moj bosanski prijatelj, kada mi čini uslugu
uvijek na umu ima
protuuslugu

dok pečemo roštilj na ranču
njegovo dobro izvježbano oko
odmah ocijeni sudjelujem li ravnopravno
s količinom mesa na rešetci
i brojem boca u frižideru
ne bi li se slučajno dogodilo
da bude
oštećena stranka

za razliku od njega, moj zagrebački prijatelj nikada ne
nudi pomoć
i ne okreće rundu
ipak, s njim se na nivou mogu
oblajavati ljudi
pristigli iz dalekih krajeva
mračnih šuma i kamenog krša
pridošlice, dotepenci, čobani
ali i kolege iz umjetničke branše
tzv. kulturni radnici
zapravo kompletni idioti!

kada odem iz kafića, odmah me
-nonica stara- s preostalima
na tapetu prikači

da je na poziciji
bio bi u juxta poziciji
ne samo da bi me zanijekao
već bi me s užitkom zajebao
k'o malog
k'o budalu

srećom, on je tek profesor
likovnog

čitav život
radi u istoj osnovnoj školi

a, tako će vazda i
biti


---

kada sam bio ti
nosio sam crvenu zastavu
i snio rane sv. Sebastijana
na Minotaurovom tijelu

kada sam bio ti
odlazio sam na Patologiju
i crtao plutajuće mrtvace
u bazenima formalina
dok ih profesor medicine ne bi kukom
izvukao na obdukcijski stol
za vježbu studentima, naravno

kad sam bio ti
nosio sam masku slobode
iako sam većinu vremena bio ustrašen

kada sam bio ti

to je bilo tako davno

pretpostavljam da nikada nisi bila ja
iako si ispisala divne retke
o ludostima koje smo činili
u heart-break hotelu
te rastačuće 1991. godine


---

Preletim preko naslova knjige pa pročitam:
Hrvatska poza XXst.
Ponovo pročitam.
Aha! Hrvatska PROZA XXst.

Nevjerojatno kako je samo jedan minijaturni lapsus
dovoljan
da našu prozu
učini
stvarnosnom!
- 11:48 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

07.02.2017., utorak

Mačak u vreći



Bi neki čovjek po imenu Arno, strastveni kockar. Jedne večeri osvoji on na kartama pozamašnu svotu talira. Tri je dana pijančevao, četvrti se trijeznio. Taman je ustao iz kreveta da popije okrepljujuću čašu vode kad netko zakuca na vrata. Otvori. Ispod nadvratka stajaše crvenokosi čovjek. Reče da se zove Erik i da prodaje mačka u vreći. Podignu vreću od jute. Vreća bješe bez znakova života.
- Jel' mrtav – upita Arno glumeći zabrinutost.
- Ma jok, samo spava – odvrati Erik samouvjereno.
- Spava – začudi se Arno.
- Kao zaklan! Ševio je čitavu noć – pojasni Erik.
- Tja naravno, veljača je! Pošto daješ malog kura?
- Trista talira.
- Važi – prihvati Arno neobičan slučaj, pače šalu, što ne bi? Imao je novaca i bio raspoložen da čini dobročinstva. Isplati Erika, Erik pruži vreću, zahvali poštovanom gospodinu pa se pođe niz ulicu u smjeru Crvene četvrti, što i ima smisla, jer kamo da ide crvenokosi Erik nego u Red District.
Arno sjede na rub kreveta.
- Da vidimo što imamo ovdje – promrmlja sa smiješkom na licu.
Otvori vreću i unutra nađe mnoštvo svitaka na pergamentu. Bili su ispisani glagoljicom. Poče čitati te ubrzo uvidje da je na njima zapisan čitav njegov život. Ponovo oživješe davno izblijedjeli predjeli, zaboravljeni dani; smijao se Arno nestašlucima koje je činio kao dijete, ludorijama koje izvodio kao dječak, pothvatima koje je činio kao mladić ne bi li osvojio srca tek stasalih damica… Sa odmakom, naravno, stvari postaju smiješne. Sve postaje smiješno! Eno, i Rembrandt se na svom zadnjem autoportretu – a Rembrandt je tragičan junak, nevolja ga uvelike pratila – smije svijetu! No doprijevši do trenutka kojim započinje ova priča – dakle, kucanjem crvenokosog Erika na vrata – Arno stade kao ukopan. Obuze ga strepnja i nedoumica: želi li doista saznati svoju budućnost?
- Sto i jedne mu jarebice u saftu od brusnice, slab sam ja čovjek ukoliko se ne mogu nositi sa vlastitom sudbinom – uzvikne nakon nekog vremena pa nastavi čitati.
I opet se smijao danima koji će nadoći, gluparijama i vratolomijama koje će učiniti. Naravno, našlo se tu i tužnih trenutaka, bolnih trenutaka, trenutaka poraza i propasti. Poneka suza iz oka kanu, kako ne bi, ta nije Arno Lotova žena, Fidijin kip, Periklov štit, bisage Aleksandra Velikog…
Mračilo se kada završi s čitanjem.
- Dakle to je to – konstatira sjetno (kažem sjetno, ne zato što priča bi tužna, već zato jer joj dođe kraj).
Sada kada poznam čitav svoj život, valja mi obratiti pažnju na detalje, pomisli Arno, opruži se na krevetu i odmah usnu. Snio je da mu na vrata kuca crvenokosi čovjek. Nudio je mačka u vreći. Arno mu se zagleda duboko u nebesko plave oči. Imale su potencijal za utemeljenje novih naselja na Grenlandu. Znao je da će mu se pridružiti…
- 10:19 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>