Bi neki čovjek po imenu Arno, strastveni kockar. Jedne večeri osvoji on na kartama pozamašnu svotu talira. Tri je dana pijančevao, četvrti se trijeznio. Taman je ustao iz kreveta da popije okrepljujuću čašu vode kad netko zakuca na vrata. Otvori. Ispod nadvratka stajaše crvenokosi čovjek. Reče da se zove Erik i da prodaje mačka u vreći. Podignu vreću od jute. Vreća bješe bez znakova života.
- Jel' mrtav – upita Arno glumeći zabrinutost.
- Ma jok, samo spava – odvrati Erik samouvjereno.
- Spava – začudi se Arno.
- Kao zaklan! Ševio je čitavu noć – pojasni Erik.
- Tja naravno, veljača je! Pošto daješ malog kura?
- Trista talira.
- Važi – prihvati Arno neobičan slučaj, pače šalu, što ne bi? Imao je novaca i bio raspoložen da čini dobročinstva. Isplati Erika, Erik pruži vreću, zahvali poštovanom gospodinu pa se pođe niz ulicu u smjeru Crvene četvrti, što i ima smisla, jer kamo da ide crvenokosi Erik nego u Red District.
Arno sjede na rub kreveta.
- Da vidimo što imamo ovdje – promrmlja sa smiješkom na licu.
Otvori vreću i unutra nađe mnoštvo svitaka na pergamentu. Bili su ispisani glagoljicom. Poče čitati te ubrzo uvidje da je na njima zapisan čitav njegov život. Ponovo oživješe davno izblijedjeli predjeli, zaboravljeni dani; smijao se Arno nestašlucima koje je činio kao dijete, ludorijama koje izvodio kao dječak, pothvatima koje je činio kao mladić ne bi li osvojio srca tek stasalih damica… Sa odmakom, naravno, stvari postaju smiješne. Sve postaje smiješno! Eno, i Rembrandt se na svom zadnjem autoportretu – a Rembrandt je tragičan junak, nevolja ga uvelike pratila – smije svijetu! No doprijevši do trenutka kojim započinje ova priča – dakle, kucanjem crvenokosog Erika na vrata – Arno stade kao ukopan. Obuze ga strepnja i nedoumica: želi li doista saznati svoju budućnost?
- Sto i jedne mu jarebice u saftu od brusnice, slab sam ja čovjek ukoliko se ne mogu nositi sa vlastitom sudbinom – uzvikne nakon nekog vremena pa nastavi čitati.
I opet se smijao danima koji će nadoći, gluparijama i vratolomijama koje će učiniti. Naravno, našlo se tu i tužnih trenutaka, bolnih trenutaka, trenutaka poraza i propasti. Poneka suza iz oka kanu, kako ne bi, ta nije Arno Lotova žena, Fidijin kip, Periklov štit, bisage Aleksandra Velikog…
Mračilo se kada završi s čitanjem.
- Dakle to je to – konstatira sjetno (kažem sjetno, ne zato što priča bi tužna, već zato jer joj dođe kraj).
Sada kada poznam čitav svoj život, valja mi obratiti pažnju na detalje, pomisli Arno, opruži se na krevetu i odmah usnu. Snio je da mu na vrata kuca crvenokosi čovjek. Nudio je mačka u vreći. Arno mu se zagleda duboko u nebesko plave oči. Imale su potencijal za utemeljenje novih naselja na Grenlandu. Znao je da će mu se pridružiti…
Post je objavljen 07.02.2017. u 10:19 sati.