moj bosanski prijatelj, kada mi čini uslugu
uvijek na umu ima
protuuslugu
dok pečemo roštilj na ranču
njegovo dobro izvježbano oko
odmah ocijeni sudjelujem li ravnopravno
s količinom mesa na rešetci
i brojem boca u frižideru
ne bi li se slučajno dogodilo
da bude
oštećena stranka
za razliku od njega, moj zagrebački prijatelj nikada ne
nudi pomoć
i ne okreće rundu
ipak, s njim se na nivou mogu
oblajavati ljudi
pristigli iz dalekih krajeva
mračnih šuma i kamenog krša
pridošlice, dotepenci, čobani
ali i kolege iz umjetničke branše
tzv. kulturni radnici
zapravo kompletni idioti!
kada odem iz kafića, odmah me
-nonica stara- s preostalima
na tapetu prikači
da je na poziciji
bio bi u juxta poziciji
ne samo da bi me zanijekao
već bi me s užitkom zajebao
k'o malog
k'o budalu
srećom, on je tek profesor
likovnog
čitav život
radi u istoj osnovnoj školi
a, tako će vazda i
biti
---
kada sam bio ti
nosio sam crvenu zastavu
i snio rane sv. Sebastijana
na Minotaurovom tijelu
kada sam bio ti
odlazio sam na Patologiju
i crtao plutajuće mrtvace
u bazenima formalina
dok ih profesor medicine ne bi kukom
izvukao na obdukcijski stol
za vježbu studentima, naravno
kad sam bio ti
nosio sam masku slobode
iako sam većinu vremena bio ustrašen
kada sam bio ti
to je bilo tako davno
pretpostavljam da nikada nisi bila ja
iako si ispisala divne retke
o ludostima koje smo činili
u heart-break hotelu
te rastačuće 1991. godine
---
Preletim preko naslova knjige pa pročitam:
Hrvatska poza XXst.
Ponovo pročitam.
Aha! Hrvatska PROZA XXst.
Nevjerojatno kako je samo jedan minijaturni lapsus
dovoljan
da našu prozu
učini
stvarnosnom!
Post je objavljen 15.02.2017. u 11:48 sati.