Depresija se opet poput vlage uvlači u stare kosti,
moždina se pretvara u mahovinu,
nasukan na hridi vlastitog mozga
trusim se po krevetu.
U samoći
društvo mi pravi Anton Bruckner.
Ispijam gorku kavu (šećer je u dućanu, milju predaleko).
Strašan napor predstavlja već i samo disanje.
Adagio iz Antonove sedme
pisan je za Ludviga II. Bavarskog
(danas najčuvenijeg po tome što je dao izgraditi snoviti Neuschwanstein, a onda poludio).
Bruckner, jedan omiljenih kompozitora u nacističkoj Njemačkoj.
Međutim, zvuci adagia zloslutni su, navješćuju tugu zbog poraza.
Adagio je svirao u eteru Njemačkog radija prije no što je obznanjeno
da je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada;
Adagio je svirao prije no što je Karl Dönitz
1. maja 1945. objavio vijest
o smrti velikog vođe.
Moguće je predočiti si iskrivljena i uplakana lica
ustrašene ljude,
beznadne ljude,
ljude koje hvata rezignacija
potom klonuće, i neka bude što treba biti...
Duša se vinu u nebo,
leti iznad apokaliptičkog gradskog krajolika,
tanušna magla,
miris baruta, lešina, smrti...
Ipak, glazba mi malo znači.
Sasvim lako mogao bih živjeti bez
odmjerenih zvukova kompozitora klasične glazbe,
bez atipičnih suzvučja avangarde,
bez jednostavnih harmi pop-rock muzičara
bez ska-panka, dead-metala, grunga, new wavea, countryja, housa, techna, psihodelije, surfa, bluesa, R&B, francuskog popa, hip-hopa, elektro-popa, indie-popa, gospela, dixija, božićne muzike, ciganskog jazza, latinske muzike, tradicionalne japanske glazbe, glazbe za meditaciju,
bez svih tih žanrova i podžanrova...
No zato pomisao na divne, nikad prehodane
krajolike i spektakularne zalaske sunca
uvijek mi uzbudi srce!
Da sam hrabriji bio bih vječni skitnica.
Bruckner - Symphony No. 7 in E major - 2 Adagio - Celibidache
Post je objavljen 19.02.2017. u 13:45 sati.