< | veljača, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 |
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
27.02.2017., ponedjeljak
Napad tajanstvenosti
Probudio sam se obavijen tajanstvenošću. Tajanstvenost je bila tolika da sam i sam sebi bio neobično tajanstven. Moja se tajanstvenost očitovala u svemu što sam radio. Prije svega malo sam govorio. Puštao sam druge da govore i oni su govorili mnogo opijeni sobom. Nisam im odobravao, tek sam ih bezizražajno gledao u nos. Na mom licu nije bilo traga ekspresijama, a kamo li mikroekspresijama. (Više facijalnih ekspresija u tom je trenutku imao je japanski android Mi-Schko nego ja.) Na kraju, kada bi iscrpljeni sobom napokon utihnuli, rekao bih nešto kratko, na tragu izreka delfskih proročica. «...» Katkad bih tu svoju opasku, svoje sintetizirano jezgrovito zapažanje izrekao na latinskom, što je pojačavalo dojam tajanstvenosti. Ljudima sam se počeo obraćati isključivo s prva dva slova njihovog imena, primjerice Iv, Fe, Lji, Bo, To, An, Mi, Sa, Ba, Ti, Ma, Oz, Br, Že... Nabavio sam zlatnu ribicu i redovito ju izvodio u šetnju. Nosio sam crnu majicu na kojoj je crvenim slovima pisalo Samoubojstvo, a kadkad i Zgađen. S prozora spavaće sobe promatrao sam aktivnosti susjeda, vodio opsežne bilješke o njima. Dosjee i psihoprofile zaključno sam istresao pred njihova vrata. Svake noći, točno u ponoć, ispuštao sam strašne bolne krikove. Jednom prilikom susjeda kat iznad me upitala: «Dobro, što se to kod vas zbiva svakog dana u ponoć», a ja sam odgovorio na romantičarski, ala poete maudit način: «Znate, nema velike umjetnosti bez velike boli». Iz džepa sam izvadio britvu i zasjekao dlan. Razrogačila je o oči u nevjerici, a potom ustrašena pobjegla. Naravno, svi u kvartu i šire počeli su me smatrati ludim, ono šenuo lik. No, luđaka valja pustiti na miru, pa su me puštali na miru. Jedno vrijeme pisao sam pjesme koristeći se Vigenereovom šifrom. To je tek zbunilo mnoge (ha-ha!). A onda jednog jutra - kako došlo tako prošlo – obukao sam odijelo, uzeo pod mišku CV i isti se dan zaposlio u Središnjoj banci. Od tad nema baš nešto od značaja što bih podijelio s vama. muzika za ugođaj: Camille Saint-Saëns - Aquarium |
19.02.2017., nedjelja
Depra
Depresija se opet poput vlage uvlači u stare kosti, moždina se pretvara u mahovinu, nasukan na hridi vlastitog mozga trusim se po krevetu. U samoći društvo mi pravi Anton Bruckner. Ispijam gorku kavu (šećer je u dućanu, milju predaleko). Strašan napor predstavlja već i samo disanje. Adagio iz Antonove sedme pisan je za Ludviga II. Bavarskog (danas najčuvenijeg po tome što je dao izgraditi snoviti Neuschwanstein, a onda poludio). Bruckner, jedan omiljenih kompozitora u nacističkoj Njemačkoj. Međutim, zvuci adagia zloslutni su, navješćuju tugu zbog poraza. Adagio je svirao u eteru Njemačkog radija prije no što je obznanjeno da je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada; Adagio je svirao prije no što je Karl Dönitz 1. maja 1945. objavio vijest o smrti velikog vođe. Moguće je predočiti si iskrivljena i uplakana lica ustrašene ljude, beznadne ljude, ljude koje hvata rezignacija potom klonuće, i neka bude što treba biti... Duša se vinu u nebo, leti iznad apokaliptičkog gradskog krajolika, tanušna magla, miris baruta, lešina, smrti... Ipak, glazba mi malo znači. Sasvim lako mogao bih živjeti bez odmjerenih zvukova kompozitora klasične glazbe, bez atipičnih suzvučja avangarde, bez jednostavnih harmi pop-rock muzičara bez ska-panka, dead-metala, grunga, new wavea, countryja, housa, techna, psihodelije, surfa, bluesa, R&B, francuskog popa, hip-hopa, elektro-popa, indie-popa, gospela, dixija, božićne muzike, ciganskog jazza, latinske muzike, tradicionalne japanske glazbe, glazbe za meditaciju, bez svih tih žanrova i podžanrova... No zato pomisao na divne, nikad prehodane krajolike i spektakularne zalaske sunca uvijek mi uzbudi srce! Da sam hrabriji bio bih vječni skitnica. Bruckner - Symphony No. 7 in E major - 2 Adagio - Celibidache |
15.02.2017., srijeda
kada sam bio ti
moj bosanski prijatelj, kada mi čini uslugu uvijek na umu ima protuuslugu dok pečemo roštilj na ranču njegovo dobro izvježbano oko odmah ocijeni sudjelujem li ravnopravno s količinom mesa na rešetci i brojem boca u frižideru ne bi li se slučajno dogodilo da bude oštećena stranka za razliku od njega, moj zagrebački prijatelj nikada ne nudi pomoć i ne okreće rundu ipak, s njim se na nivou mogu oblajavati ljudi pristigli iz dalekih krajeva mračnih šuma i kamenog krša pridošlice, dotepenci, čobani ali i kolege iz umjetničke branše tzv. kulturni radnici zapravo kompletni idioti! kada odem iz kafića, odmah me -nonica stara- s preostalima na tapetu prikači da je na poziciji bio bi u juxta poziciji ne samo da bi me zanijekao već bi me s užitkom zajebao k'o malog k'o budalu srećom, on je tek profesor likovnog čitav život radi u istoj osnovnoj školi a, tako će vazda i biti --- kada sam bio ti nosio sam crvenu zastavu i snio rane sv. Sebastijana na Minotaurovom tijelu kada sam bio ti odlazio sam na Patologiju i crtao plutajuće mrtvace u bazenima formalina dok ih profesor medicine ne bi kukom izvukao na obdukcijski stol za vježbu studentima, naravno kad sam bio ti nosio sam masku slobode iako sam većinu vremena bio ustrašen kada sam bio ti to je bilo tako davno pretpostavljam da nikada nisi bila ja iako si ispisala divne retke o ludostima koje smo činili u heart-break hotelu te rastačuće 1991. godine --- Preletim preko naslova knjige pa pročitam: Hrvatska poza XXst. Ponovo pročitam. Aha! Hrvatska PROZA XXst. Nevjerojatno kako je samo jedan minijaturni lapsus dovoljan da našu prozu učini stvarnosnom! |
07.02.2017., utorak
Mačak u vreći
Bi neki čovjek po imenu Arno, strastveni kockar. Jedne večeri osvoji on na kartama pozamašnu svotu talira. Tri je dana pijančevao, četvrti se trijeznio. Taman je ustao iz kreveta da popije okrepljujuću čašu vode kad netko zakuca na vrata. Otvori. Ispod nadvratka stajaše crvenokosi čovjek. Reče da se zove Erik i da prodaje mačka u vreći. Podignu vreću od jute. Vreća bješe bez znakova života. - Jel' mrtav – upita Arno glumeći zabrinutost. - Ma jok, samo spava – odvrati Erik samouvjereno. - Spava – začudi se Arno. - Kao zaklan! Ševio je čitavu noć – pojasni Erik. - Tja naravno, veljača je! Pošto daješ malog kura? - Trista talira. - Važi – prihvati Arno neobičan slučaj, pače šalu, što ne bi? Imao je novaca i bio raspoložen da čini dobročinstva. Isplati Erika, Erik pruži vreću, zahvali poštovanom gospodinu pa se pođe niz ulicu u smjeru Crvene četvrti, što i ima smisla, jer kamo da ide crvenokosi Erik nego u Red District. Arno sjede na rub kreveta. - Da vidimo što imamo ovdje – promrmlja sa smiješkom na licu. Otvori vreću i unutra nađe mnoštvo svitaka na pergamentu. Bili su ispisani glagoljicom. Poče čitati te ubrzo uvidje da je na njima zapisan čitav njegov život. Ponovo oživješe davno izblijedjeli predjeli, zaboravljeni dani; smijao se Arno nestašlucima koje je činio kao dijete, ludorijama koje izvodio kao dječak, pothvatima koje je činio kao mladić ne bi li osvojio srca tek stasalih damica… Sa odmakom, naravno, stvari postaju smiješne. Sve postaje smiješno! Eno, i Rembrandt se na svom zadnjem autoportretu – a Rembrandt je tragičan junak, nevolja ga uvelike pratila – smije svijetu! No doprijevši do trenutka kojim započinje ova priča – dakle, kucanjem crvenokosog Erika na vrata – Arno stade kao ukopan. Obuze ga strepnja i nedoumica: želi li doista saznati svoju budućnost? - Sto i jedne mu jarebice u saftu od brusnice, slab sam ja čovjek ukoliko se ne mogu nositi sa vlastitom sudbinom – uzvikne nakon nekog vremena pa nastavi čitati. I opet se smijao danima koji će nadoći, gluparijama i vratolomijama koje će učiniti. Naravno, našlo se tu i tužnih trenutaka, bolnih trenutaka, trenutaka poraza i propasti. Poneka suza iz oka kanu, kako ne bi, ta nije Arno Lotova žena, Fidijin kip, Periklov štit, bisage Aleksandra Velikog… Mračilo se kada završi s čitanjem. - Dakle to je to – konstatira sjetno (kažem sjetno, ne zato što priča bi tužna, već zato jer joj dođe kraj). Sada kada poznam čitav svoj život, valja mi obratiti pažnju na detalje, pomisli Arno, opruži se na krevetu i odmah usnu. Snio je da mu na vrata kuca crvenokosi čovjek. Nudio je mačka u vreći. Arno mu se zagleda duboko u nebesko plave oči. Imale su potencijal za utemeljenje novih naselja na Grenlandu. Znao je da će mu se pridružiti… |