Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

20.03.2009., petak

ŽEDNO ODIJELO*

Image Hosted by ImageShack.us

Tin je žeđao.
Otišao je u banku i podigao lovicu koju mu je sjela na žiro za prijevod Zolinog Germinala.
Tin je jako, jako žeđao.
Ušao je u prvi birc.
Bio je to fensi birc.
Nije mu se sviđao, ali što da radi: jako-jako žedni pjesnici ne biraju mjesto gdje će popiti piće.
Prišao je šanku.
Konobarica ga nije abadirala pol posto.
Tin naposljetku reče – Alo lepojko, jedan špricer.
Lepojka s gnušanjem izusti – Oprostite gospodine ali ne mogu vas poslužiti.
- Ne? - upita Tin. – Zakaj ne?
- Jer gospodine niste obučeni prema dres kodu – otresito reče.
- Dreskod, ne kužim te lepojko, ja sam od stare garde. Reci mi to na francuskom.
Mlada, umišljena pičkica nije to mogla reći na francuskom pa je rekla na hrvatskom.
- Gospodine niste propisno obučeni.
- Obučen da ubije – reče Tin.
Kurvica uputi ustrašen pogled prema nabildanom macanu što je stajao na vratima.
Alan, sejuritarac BICEPS SEKJURITIJA trgne se iz dremeža uhvativši njen pogled. Napokon malo akcije, pomisli, ovdje se ionako nikada ništa ne događala.
Odlučnim korakom krene prema Tinu. Sada će govnar fasovati. Osjetit će bol. Osjetiti će snagu mojih mišića. 200 kg na benču! Hej, dvjesta kila na benču. Ne znojim se ja zalud u toj smrdljivoj dvorani. Ima da fasuje mamicu mu klošarsku jebem!
Ali Tin ga prokljuvi.
- Ako je tako, onda hvala i doviđenja - reče, nakloni se i prođe ka izlazu.
Sekjuritarac ga otprati opasnim pogledom psa čuvara, prilično razočaran što nije uspio demonstrirati svoju moć. Možda bi mu tad ova mala napokon dala pičke. Navodno se žene pale na alfa muškarce, no to su priče za malu djecu jer se žene uglavnom ne pale, pošto se nikada ne gase. Od klafranja do snošaja dug je put. Kao odavde do vječnosti.
Došavši kući Tin priđe ormaru i izvadi svoje najfinije odijelo. Odijelo bi klasično, skupocjeno, prilično očuvano, moljci ga svih ovih godina nisu načeli i on pomisli kako to već spada u kategoriju čuda. Ali tko bi pobogu stao iza takvog čuda? Adventisti? Metodisti? Nadrealisti?
Obuče ga i promotri se u ogledalu. Zadnji put kada ga je nosio bio je barem deset kila deblji i barem deset godina mlađi. Život prolazi, prosta stvar. Stavi i kravatu. Naravno.
Zatim iziđe na ulicu i vrati se natrag u fensi bric.
Sekjuritarac ga prepozna i sumnjičavo odmjeri. Slutio je nevolju.
Konobarica mu se ovog puta odmah obrati.
– Izvolite gospodine – reče servilno.
- Špricer, mila – reče Tin umorno.
Posluživši ga on se očigledno namjernim i naglim pokretom zali čitavim sadržajem čaše.
- Gospodine, što to radite – upita ona zatečeno.
- Vidiš curo, ovo piće nisam dobio ja već moje odijelo pa držim da je u redu da ga i napojim.
Ona osjeti kako joj mozak počinje izgarati na temperaturi od 451 farenhajta.
- Alane – vrisne – vodi ga van.
Alan je bio spreman. Pojurio je poput metka.
Ovog puta govnar će fasovati...
---------------
*priča je inspirirana navodno istinitim događajem iz Tinovog života....
- 22:52 - Vox popljuvi (13) - Printaj me nježno - #

13.03.2009., petak

ČOVJEK OD RIJEČI

Ivan Kukolj bio je čovjek
na kojeg si se STVARNO mogao osloniti
on nikada nije kasnio
prijateljima na druženje
na poslovne sastanke
nije kasnio sa plaćanjem najmljenog stana i komunalijama
nikada nije prekoračio dogovorene rokove za isporuku materijala
nikada nije zakasnio na posao
na ulicu nije izlazio neobrijan
nepočešljan
ili zgužvan kao na primjer ja
kada bi taj nešto obećao
znao si da s tim možeš računati
bez obzira na recesiju, na depresiju, vremensku prognozu,
konstelaciju planeta i majski kalendar, globalno zatopljenje
krizu i četiri jahača Apokalipse
sa njim nije bilo
malo vako-malo nako
oće-neće
lila
čovjek od riječi
vraški odgovoran i nadasve koristan član društva
otac troje divne djece

jednog dana, brijući se
i promatrajući neznanca u ogledalu
donese odluku i dade sebi riječ
još tri mjeseca!

mjeseci prolaziše
a Ivan je poput vojnog novaka
uredno X-ićima križao dane na džepnom kalendaru

tog dana
došavši kasno sa posla
poljubi svoju djecu
redom
po uzrastu
Antu (4)
Petru (6)
I Saru (11)
poljubi i ženu Ljubicu (kako i priliči)
a zatim večera splačine koje je skuhala
nakon svih tih godina još uvijek nije znala kuhati
no on joj nikada, baš nikada nije prigovorio
upravo suprotno
uporno je hvalio njezine antitalentne pokušaje
misleći u sebi kako nitko prosječno inteligentan
ne može biti toliko antitalentiran
osim ako su mu okusni pupoljci nisu uništeni
atomskom bombom

spremi djecu u krevet
i ponovo ih nježno poljubi
spremi i ženu u krevet
- kuda ćeš – upita ona vidjevši ga na vratima sobe
- imam još neke papire za srediti – odgovori
- dobro, nemoj dugo
- neću – reče – sitnica
spusti se u garažu
iz prtljažnika izvadi savitljivu plastičnu cijev
prikači je za auspuh i provede u unutrašnjost auta
sa suvozačeve strane
zatim sjede, okrene ključ
i opusti se
mlađa djeca usnuše snom pravednika
Sara (11) se SMS-aše s prijateljicom Anom
žena prolista Gloriju
a onda utrnu svijetlo

Ivan Kukolj bio je čovjek s kojim ste mogli računati
Ivan Kukolj, valjan čovjek, čovjek od riječi
Ivan Kukolj, zapamtite to ime...
- 11:29 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

11.03.2009., srijeda

PRISTANIŠTE

Image Hosted by ImageShack.us
- 18:08 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

03.03.2009., utorak

DANI NAŠE MLADOSTI - DANI NAŠE SLAVE

Imam silnog druga. Zove se Dinko. Voli popiti i zato sam sebe zove Drinko. Drinko je pravi kit. Kada sam ga upoznao radio je u jednom gradskom poduzeću. Drinko je dugo godina, baš kao i ja, živio bez televizora. Onda ga je jednog dana – ničim izazvan – kupio. Pomislio sam: to je početak kraja. Tako je nekako i bilo. Nije prošlo dugo, a Drinko je uredio stan rekavši da prostor mora odražavati duh onoga tko u njemu živi, sa čime se nisam mogao ne složiti; onda je nenadano postao otac u svojim četrdesetima.
Moj drug i dalje radi u pomenutoj gradskoj firmi, gospodin je inženjer čak i napredovao, ali više ne putuje. I vjerojatno nikada više neće putovati na način kao što je to činio nekada. Drinko je naime svoje godišnje odmore nekoć provodio putujući svijetom posve sam i u vlastitom aranžmanu: južna Amerika, Brazil, Meksiko, Indija, Maroko... Mislim da ne slutite koliko za takvo što treba imati muda.
Neke scene sa tih putovanja bješe zapisao. Trebao ih je objaviti u biltenu svog poduzeća, a kasnije i u Playboju no nije mu se dalo... Nedostatak ambicije sigurno nije jedino što nas veže...Tu je dakako i alkohol...
Večeras dok se igram Gogolja spaljujući svoje zapise našao sam par njegovih tekstova. Podsjetili su me na dane kada smo u Dubravi jeli Arijanine kolače, pili iločki traminac i na glas čitali razne tekstove s namjerom da usavršimo dikciju... Podsjetilo me to i na moja putovanja: na Bugarsku, na Triglav, Bordeaux... Podsjetilo me to na daleko više stvari nego li vam ovdje mogu i želim ispričati ...
Sjeo sam i malčice prilagodio jedan od tih tekstova za ovaj blog. Nadam se da mi neće zamjeriti jer ovaj je post hommage našoj mladosti.
A kako reče Oscar Wilde: dani naše mladosti dani su naše slave...


Image Hosted by ImageShack.us


Putovao sam brodom iz Odese u Istanbul. Naprosto sam se sjurio niz one čuvene strme stepenice na kojima je davne 1925. godine Eisenstein snimio nezaboravnu i do danas toliko puta «citiranu» scenu s dječjim kolicima u Topovnjači Potemkin.
Na putničkom gatu tražio sam brod imenom Kapetan Zeman. Nekoć teretni brod ukrajinsko-turske kompanije sada je bio prilagođen putničkom prometu. Ime je nosio po vlasniku kompanije, Turčinu Zemanu. Kapetan je bio Ukrajinac. Za vrijeme 38 satne plovidbe nije izašao iz svojih odaja, osim onda kada je morao službeno kontaktirati sa turskom i ukrajinskom carinom i tada mi se doimao plahim. Brod je bio grčki. O tome su svjedočili sveprisutni natpisi koje se Turci nisu potrudili poskidali unatoč glasinama o velikoj netrpeljivosti dvaju naroda. Mornari su bili Turci, a restoransku i ostalu poslugu sačinjavale su Ukrajinke.
Uskočio sam u brod doslovno u zadnji trenutak. Mornari su odvezali konope, a kapetan je zatrubio.
Našao sam se okružen ženama, ženama, ženama... divnim, mladim, prekrasnim ženama. MORE ŽENA! U prvi mah nisam shvatio. Turistički izlet? Šoping u Istanbulu? Ipak, zašto samo mlade žene i nekoliko ljepuškastih muških lica? Tada mi je sinulo...
Smjestio sam se u skromno uređenoj brodskoj kabini i izašao na palubu.
- Mustafa, Mustafa – dozivale su djevojke jednog od brodskih časnika – dođi i upoznaj Valeriju. Ona je nova.
Ubrzo se pred Valerijom i njezinim kolegicama stvorio tanjur pun mesa i boca vodtke. Znak Mustafine naklonosti Valeriji.
Nije bilo sumnje, mlade su dame krenule u Istanbul podavati-prodavati svoja bijela tijela tamnoputim muškarcima. Njih stotinjak. I ljepuškasti ukrajinski mladići također. Njih desetak.

***


Bila je visoka i vitka. Nosila je kratku traper haljinu bez rukava krem boje što se kopčala s prednje strane. Dugim je prstima i sporim, elegantnim pokretima izvlačila cigaretu za cigaretom iz kutije zacijelo lažnog Malbora. Lice joj je bilo bezizražajno. Pravila se kao da je se sve to ne tiče.
Zvala se Olga (31). Bila je inženjer kemije i samohrana majka. To joj je bio prvi put da putuje u Tursku.
«Ne znam riječ turskog», rekla je.
(No prijateljica je znala pa se uzdala u njenu pomoć.)
«Ostat ću mjesec dana.»
(Toliko joj je vrijedila viza. Tek nakon što mjesec dana provede izvan Turske steći će ponovno pravo za dobivanje jednomjesečne vize.)
« Čitavo ovo vrijeme neću znati kako mi je dijete.»
(Dijete je ostavila kod majke, u selu bez telefonske linije.)
«Da, vratit ću se.»
(Odgovor na moje pitanje namjerava li ponovo doći u Tursku.)

***


Teško sam se odupirao iskušenju i naposljetku sam odlučio sagriješiti. Doduše ne s Olgom, već s jednom malom, prirodno riđom. Nije mogla biti starija od 19 godina: pravilne crte lica, napučene usnice, sise, bokovi - san snova. Promatrao sam je na palubi dok se glasno smijala šalama trojice srednjovječnih muškaraca opakih njuški. No svaka želja prošla me je za večerom kada sam ju ugledao (u istom tom društvu) s ogromnom masnicom ispod oka. Više se nije smijala. Šutke je jela, a poslije se povukla u kabinu i nije izašla do slijedećeg obroka. Trojica kurvinih sinova ostala su se zabavljati sa svojim ne-djevojkama.
Bože, koliko su ove žene bile drugačije od onih naprasni zapadnjačkih kurvi što su me opsjedale po Parizu i Njemačkoj želeći me (doslovno fizički) ugurati u ta grješna legla... Za razliku od njih ove su me prekrasne žene stidljivo (da, upravo tako – stidljivo) oslovljavale ukazujući na svoja tijela. Svaku sam mogao imati za par desetaka kuna. Ali nisam.
Uzeo sam nekoliko piva i pokupio se u kabinu. Ispijajući pivo sa svojim cimerom, odeščaninom dobrohotnog pogleda, bivšim mornarom, on mi naposljetku reče – Moraš ih razumjeti, za njih u Ukrajini nema nikakvog posla.
- 03:12 - Vox popljuvi (7) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>