Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

16.02.2009., ponedjeljak

ELVIRA

Bolan, nepomično ležim. Osjećam se kao da me je netko pošteno pretukao metalnom šipkom. Ali nije. U pitanju je obična gripa koja me je – evo - nakon deset godina napokon uspjela srušiti u krevet. Katatonično buljim kroz prozor. Iz ove ležeće perspektive ne vidim ništa doli sivo nebo i oblake što se premeću unutar mog prozora. Ocean na nebu, tako to volim zvati, što to na neki način i jest. Prst mi već sat vremena razdvaja knjigu na onom mjestu gdje sam naišao na rečenicu koja me je poput katapulta izbacila u prošlost. Razmišljam o Elviri.

Pred kraj 1996. našao sam se u Wrotslavu, depresivnom, sivom gradu prepunom crkvi od crvene cigle. Danima sam uzaludno bauljao uzduž i poprijeko, ničeg tu nije bilo za mene, sve dok jednog dana promrzao (te su zime temperature spuštale i do 35 ispod ništice, i dosta je ljudi umrlo od hladnoće) nisam potražio utočište u kafiću pod imenom Ekstaza. Ušavši unutra, s obzirom na otužan dojam koji je ostavljao kafić, pomislio sam kako bi primjereniji naziv bio Agonija. Sjeo sam u kut prostorije i čekao da me posluže. Tada sam je ugledao, točila je pivo nekom potrošenom liku za šankom. Ne mogu reći da sam istog trena bio pogođen amorovom strelicom, nipošto, nešto drugo me je privuklo njoj, premda niti dan danas ne mogu točno reći što. Možda to njeno dugo, alabastreno lice, ta lakoća i elegancija njenih pokreta dok se kretala prostorijom, te duge tanke ruke i ti dugi, tanki «klavirski» prsti... sve to kao snažan kontrast ambijentu i ljudima koje sam svakodnevno viđao na javnim mjestima: kockastim, prostačkim, grubim licima radnika udarnika sa neizostavnim brčinama pod nosom i kačketima na glavi, svim tim crvenim i zajapurenim seljankama sa hladnim trajnama...
Tko zna, ili čovjek jednostavno uvijek pronađe ljude kakav je i on sam.
Upoznali smo se i Ekstaza je postala moja baza.

Na staru godinu nisam imao gdje otići pa me je pozvala da joj se pridružim u stanu jednog njenog prijatelja, mislim da se zvao Pavel, posve proziran i plah tip. Loše je pričao engleski, kao u ostalom čitavo to društvo, ali to me nije smetalo: alkohola je bilo dovoljno, a Elviri sam ja bio najvažniji.
Kada je nastupla ponoć momci su pohrlili bacati petarde i ispaliti nekoliko raketa. Bili su kao djeca, izgledali su kao djeca i bio sam uvjeren da će čitav život ostati djeca. Nisu imali nikakve muškosti u sebi. Boys will be boys, šapnuo sam Elviri, a ona se blago nasmiješila sluteći što mislim.
- Da li me želiš – šapnula mi je na uho mazno.
- Oh, itekako – rekao sam.
- To će te koštati. 200 maraka.
- Elvira?
- Da, dragi moj, želiš jebati - plati.
- Elvira, zar ti nisam mio pa da se prasnemo iz ljubavi?
- Mio si mi, pa je za tebe 200. Inače je 400.
- Gle, komad si, vrhunski, ali mislim bi ipak ti meni trebala platiti. Ja sam najbolje što ti se može dogoditi u životu.
- Dobro, koliko ti tražiš – pitala je.
- 500.
- 500? Preskup si. 250.
- Oko moje cijene nema pregovora.
- 300!
- Ne.
- 400!
- Nismo u Turskoj. 500 i točka!
- Dobro – pristala je napokon – idemo.
- Prvo da vidim pare.
- Nemam ih kod sebe, kad dođemo k meni...
- No cash no carry...
- No ne budi takva cicija, zar mi ne vjeruješ?
- Vjerujem ti ko zmiji!

Trebalo nam je nekih četrdeset pet minuta da dođemo do njenog najmljenog stana, zapravo sobička od 25 kvadrata sa jednim ormarom, jednim krevetom i jednom sasvim majušnom kupaonicom.
Ušavši u stan ostao sam osupnut. Zidovi su bili od vrha do poda izlijepljeni slikama svetaca mučenika slikanih rukom starih majstora. Sa zidova u svojoj agoniji krajičkom oka su me promatrali Sveti Sebastijan, sveti Petar, sveta Agneza, sveta Tereza ...
- Elvira, što je ovo pobogu – upitao sam.
- Ja sam vrlo pobožna djevojka – rekla je.
- Pobožna djevojka?
- Da što je tu čudno? Poljske djevojke su vrlo pobožne, kao da to ne znaš.
- Ah da, na trenutak sam zaboravio.
- A sad da ti platim.
- Tako je, pogodili smo se – plati.
Iz poda je izvukla kutiju i iz nje debeo svežanj novčanica, sve u markama.
- Hej, otkud ti tolika lova?
- Zaradila sam – rekla je mirno.
- Kako si zaradila toliku lovu?
- Kao i ti.
- Molim?
- Kao i ti – večeras.
- Ne razumijem...
- Za te pare moraš me zbilja dobro izjebati mačak, jer ja vrlo dobro znam kako se radi ovaj posao.
- Dosta više gluposti, ovo postaje nakaradno. Neću te jebati za novac.
- Hoćeš ili ništa od seksa.
- Ti su munjena u glavu!
- Slušaj, godinama me jebu za novac. Večeras ja želim da mene netko jebe za novac. Zapravo želim da me ti jebeš za novac. Ti, mili moj. Shvaćaš? Tako smo se dogovorili, zar ne?
- Ne vjerujem ti ništa, ali dobro, kad već igramo ovu bolesnu igru zaigrajmo je do kraja. Ja sam spreman.
Prišao sam, dohvatio je i gurnuo joj jezik duboko.
- Stani – vrisnula je i otrgla mi se iz naručja.
- Što je sad?
- Svijeće i kandilo!
Stala je kopati po ormaru, pa je zapalila svijeće i kandilo. Sobom se učas proširio miris tamjana. Ugasila je škiljavo električno svijetlo. Svijeće su nježno titrale.
- Ovako je bolje – rekla je.
- Krasno, kao da smo u kapelici.
- Baš tako!
- Uvrnuto – promrmljao sam sebi u bradu. – No možemo li napokon na posao? Želim više zaraditi tu lovu.
- Idemo, ali zapamti, bez ljubljenja.
- Kako god ti kažeš.
I tako sam se primio posla hrmbajući kroz noć kao pravi žigolo. U nekoliko navrata sam je uspio natjerati da vriskajući svrši. Zatim sam se srušio. Dok sam tonuo u san čuo sam kako je zadovoljnim glasom rekla – Mačak, zaslužio si svaku marku!
Kada sam se probudio bio sam sam u sobi. 500 maraka bilo je kraj uzglavlja. Ustao sam i otišao u Ekstazu. Za šankom je radila djevojka nateklih, ribljih očiju i priglupog izraza lica.
- Gdje je Elvira – pitao sam je.
- Dala je otkaz.
- Otkaz?
- Da, ima tjedan dana.
- Nemoguće, bio sam prekjučer ovdje.
- Kako god vi kažete gospodine.
Pokušao sam pronaći stan gdje smo tulumarili prethodnu noć ali mi to nije pošlo za rukom pa sam se vratio natrag k Elviri. Vrata su bila odškrinuta. Ušao sam. Dočekalo me iznenađenje: svetačka lica bila su sada prelijepljena mojim licima izrezanim sa fotografija koje je tako revno snimala čitavu novogodišnju noć.
Ormari su bili ispražnjeni.
Ptičica je odlepršala.
Uhvatio me strah i bijes. Imao sam posla sa psihopatom. Tko zna za što je sve sposobna. Poskidao sam sve te religiozne tapete sa vlastitim uzorkom i u gradskom parku spalio tu bolesnu rabotu.
Zatim sam sjeo na prvi vlak. Bilo mi je dosta i Wrotslava i Poljske.
Tjedan dana kasnije nuždeći u berlinskom javnom zahodu osjetio sam peckanje u mokraćovodu. Posjetio sam doktora, a on je svečano objavio da imam trišu. Vidjevši koliko sam pokunjen rekao je – Ne biti tušan. To ne biti strašno. To samo triša. Svatko imati triša. Čak i ja imao triša. Sve biti olrajt.
Nije me utješio.
- 08:00 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

01.02.2009., nedjelja

NATURAL BORN LOSER

Bješe kasni sat ljetne večeri. Svi otperjaše na more. Hodao sam pustim kvartom prema pekari što je radila čitavu noć u namjeri da kupim kakvo pecivo. Osjećao sam strašnu glad.
Žena je spavala tvrdim snom. Poput kokoši sam, s mrakom idem u krevet, znala je reći. Ja sam bio drugačiji: noć je bila moj dan, dan je bio moja noć, naprosto sam se rodio takav i to nije stvar navike već dublja osobina mog bića.
Zato vam je propao brak, govorili su mi neki, no razlog erozije jednog odnosa zasigurno nadmašuje takvo jednostavno tumačenje.
Zapuhao je hladan vjetar. Uskoro će nastupiti jedna od oni bijesnih, kratkotrajnih ljetnih oluja, znao sam i produžio korak.
Napokon dođoh do pekare. Kupio sam pecivo i počeo ga proždirati kao zadnji gladuš kad se sručila teška kiša. Sklonio sam se pod prvi balkon i tamo nastavio sa hranjenjem.
Tad sam ga zapazio. Prelazio je cestu u invalidskim kolicima, potom je skrenuo u mom pravcu. Parkirao je svoje vozilo i oglasio se urlikom poput kakve životinje - Booooooouuuuk!
Vonjao je na znoj i alkohol, a debele termo čarape nesnosno su zaudarale na gnijezdo poljskog miša. Da stvar bude još tužnija imao je urokljivo oko i ja sam, kao i obično kada pred sobom imam razrokog čovjeka, dvojio u koje da gledam.
- Bok – odvratio sam.
Ponudio sam mu pecivo.
Odbio je.
- Ti si iz doma, zar ne? – rekao sam misleći na dom za invalidne osobe u blizini.
Potvrdio je. Bio je iz Petrinje i u domu je bio od svoje 12 godine. Sada je imao 20. Znam li gdje je Petrinja, interesiralo ga je. Rekoh, naravno da znam, baba i mater su mi iz Gline. Svaki put kada putujem onamo moram proći kroz tu selendru. Imam i kolegu tamo, provincijskog slikara. Radi realizam ruskog tipa. Također ima svoju galerijicu pa prodaje slike za skupe pare. Jebeš ga, realizam uvijek prolazi. Od prodaje si je kupio kuću i merđu. Ja ne uspijevam prodati slike. Poput Vincenta sam prodao tek dvije, ali za razliku od njega barem sam dobro tržio. Kojeg Vincenta, pitao je. Van Gogha, rekao sam. Ne znam ko je taj, rekao je. Nema veze, rekao sam.
Dok se iskolačenih očiju upirao, mučio i grčio da se izrazi, i dok sam ja staloženo nastojao dekodirati sve te izobličene riječi, nisam mogao a da ne pomislim na D.D. Lewisa u My left foot i koliko je briljantno odigrao tu ulogu. Moj večerašnji sugovornik bio je pljunuti Daniel (virtualni svijet evidentno je potiskivao stvarni).
- Ima li tu kakva birtija što još radi?
- Ne znam – rekoh - novi sam u kvartu. Al ovo je Dubrava, znaš da zakon ovdje ništa ne znači.
- Kako?
- Bit će da ima...
- Ajmo pit!
Bila je to prva i posljednja rečenica koju je izrekao savršeno razgovijetno.
- Sori stari – rekoh – večeras apstiniram. Ništa osobno, doista.
Lagao sam, nisam bio raspoložen za društvo. U životu sam pio sa raznolikim likovima na kojekakvim mjestima pa još jedan u tom grotesknom nizu doista nije značio ništa. No tu sam večer želio provesti u ligeštulu na terasi našeg tek iznajmljenog stančića, i solirajući u piću promatrati zvijezde (koje godinama nisam vidio) strpljivo čekajući da naiđe kakav meteorit i propara nebo, istovremeno maštajući o tome kako bi bilo divno da onako nenadano, bez upozorenja, bez spektakla, bez buke, kao što tiskarska boja nakon nekog vremena izblijedi na suncu, naprosto iščezne čitav ovaj pakleni svijet.
Tada je primijetio moje sandale. Bile su to dobre sandale. Isusovke. Bile su istrošene. U njima bijah napravio prilično kilometara po inozemstvu.
- Dobre sandale – rekao je.
- Mnogo dobre – rekao sam.
- Moram si nabaviti takve.
- Nema više takvih.
- Ne takve, već tako otvorene.
- Dobro. Nema više takvih... Oš kruha?
- Ne. Imaš li što para?
Očekivao sam to pitanje od samog početka.
Dao sam mu 25 kuna. Popij nešto u moje ime, rekao sam.
Nije rekao da hoće.
Oluja je prohujala i ostala je rominjati sitna kiša iz zaostalih oblaka. Pozdravio me i pokrenuo svoja kolica.
- Čuvaj se – doviknuh za njim i istog trenutka svatih besmislenost svojih riječi, jer što je on to imao toliko vrijedno za postići (dovraga, niti ja ovako lijep-pametan-višestruko talentiran nisam ovdje uspio postići mnogo) ili da sačuva osim gomile vrišteće boli koju alkoholom nikada neće uspjeti utišati niti dokrajčiti, a da pritom ujedno ne dokine i vlastito postojanje.
Gurao je kolica niz ulicu kroz opranu, svjetlucavu zagrebačku noć u potrazi za nekim bircem (dobro je on znao koji to birc radi svu noć), a ja sam ispraćajući ga pogledom pomislio kako je krajnje vrijeme da se uspnem na Triglav. Želio sam to učiniti već godinama. Mogao sam, a on nije, pa mi se to na neki čudan način u tom trenutku učinilo i obavezom ne samo spram mene već i njega i Boga samog. No proći će još nekoliko godina kada ću to napokon učiniti i na najvišem vrhu bivše države (a bješe to pozamašna država), u rano, vjetrovito svibanjsko jutro iz gaća izvaditi svoju zastavicu te mahnuti njome u pozdrav suncu ...
Nalazio se na kraju ulice kad se iznad njega stvorio leteći tanjur. Zabezeknuto sam promatrao. Iz izvanzemaljske letjelice bljesnula je zelenkasta svijetlost i povukla ga u unutrašnjost. Ne znam koliko je vremena prošlo, ne dugo, možda desetak-petnaest sekundi kada se to ponovilo. Zatim je letjelica nevjerojatnom brzinom nestala u svemirskim dubinama. Moj poznanik ležao je nasred ceste bačen kao istrošena krpa... kolicima ni traga.... što će im dovraga njegova kolica... Potrčao sam ka njemu.
- Jesi li dobro prijatelju – upitao sam ga pomažući mu da se pridigne.
- Takuuuua miiiiii jeeeee kaurma – oglasio se tužnim glasom tuljana – nećeeee meue niiii zaaaaaa ooooooupiiite...
Bolno je zaridao...
I ja tad osjetih tugu duboku kao bezdan, kao Jesenjin, Majakovski i svi depresivci svijeta zajedno...

- 23:55 - Vox popljuvi (5) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>