Bješe kasni sat ljetne večeri. Svi otperjaše na more. Hodao sam pustim kvartom prema pekari što je radila čitavu noć u namjeri da kupim kakvo pecivo. Osjećao sam strašnu glad.
Žena je spavala tvrdim snom. Poput kokoši sam, s mrakom idem u krevet, znala je reći. Ja sam bio drugačiji: noć je bila moj dan, dan je bio moja noć, naprosto sam se rodio takav i to nije stvar navike već dublja osobina mog bića.
Zato vam je propao brak, govorili su mi neki, no razlog erozije jednog odnosa zasigurno nadmašuje takvo jednostavno tumačenje.
Zapuhao je hladan vjetar. Uskoro će nastupiti jedna od oni bijesnih, kratkotrajnih ljetnih oluja, znao sam i produžio korak.
Napokon dođoh do pekare. Kupio sam pecivo i počeo ga proždirati kao zadnji gladuš kad se sručila teška kiša. Sklonio sam se pod prvi balkon i tamo nastavio sa hranjenjem.
Tad sam ga zapazio. Prelazio je cestu u invalidskim kolicima, potom je skrenuo u mom pravcu. Parkirao je svoje vozilo i oglasio se urlikom poput kakve životinje - Booooooouuuuk!
Vonjao je na znoj i alkohol, a debele termo čarape nesnosno su zaudarale na gnijezdo poljskog miša. Da stvar bude još tužnija imao je urokljivo oko i ja sam, kao i obično kada pred sobom imam razrokog čovjeka, dvojio u koje da gledam.
- Bok – odvratio sam.
Ponudio sam mu pecivo.
Odbio je.
- Ti si iz doma, zar ne? – rekao sam misleći na dom za invalidne osobe u blizini.
Potvrdio je. Bio je iz Petrinje i u domu je bio od svoje 12 godine. Sada je imao 20. Znam li gdje je Petrinja, interesiralo ga je. Rekoh, naravno da znam, baba i mater su mi iz Gline. Svaki put kada putujem onamo moram proći kroz tu selendru. Imam i kolegu tamo, provincijskog slikara. Radi realizam ruskog tipa. Također ima svoju galerijicu pa prodaje slike za skupe pare. Jebeš ga, realizam uvijek prolazi. Od prodaje si je kupio kuću i merđu. Ja ne uspijevam prodati slike. Poput Vincenta sam prodao tek dvije, ali za razliku od njega barem sam dobro tržio. Kojeg Vincenta, pitao je. Van Gogha, rekao sam. Ne znam ko je taj, rekao je. Nema veze, rekao sam.
Dok se iskolačenih očiju upirao, mučio i grčio da se izrazi, i dok sam ja staloženo nastojao dekodirati sve te izobličene riječi, nisam mogao a da ne pomislim na D.D. Lewisa u My left foot i koliko je briljantno odigrao tu ulogu. Moj večerašnji sugovornik bio je pljunuti Daniel (virtualni svijet evidentno je potiskivao stvarni).
- Ima li tu kakva birtija što još radi?
- Ne znam – rekoh - novi sam u kvartu. Al ovo je Dubrava, znaš da zakon ovdje ništa ne znači.
- Kako?
- Bit će da ima...
- Ajmo pit!
Bila je to prva i posljednja rečenica koju je izrekao savršeno razgovijetno.
- Sori stari – rekoh – večeras apstiniram. Ništa osobno, doista.
Lagao sam, nisam bio raspoložen za društvo. U životu sam pio sa raznolikim likovima na kojekakvim mjestima pa još jedan u tom grotesknom nizu doista nije značio ništa. No tu sam večer želio provesti u ligeštulu na terasi našeg tek iznajmljenog stančića, i solirajući u piću promatrati zvijezde (koje godinama nisam vidio) strpljivo čekajući da naiđe kakav meteorit i propara nebo, istovremeno maštajući o tome kako bi bilo divno da onako nenadano, bez upozorenja, bez spektakla, bez buke, kao što tiskarska boja nakon nekog vremena izblijedi na suncu, naprosto iščezne čitav ovaj pakleni svijet.
Tada je primijetio moje sandale. Bile su to dobre sandale. Isusovke. Bile su istrošene. U njima bijah napravio prilično kilometara po inozemstvu.
- Dobre sandale – rekao je.
- Mnogo dobre – rekao sam.
- Moram si nabaviti takve.
- Nema više takvih.
- Ne takve, već tako otvorene.
- Dobro. Nema više takvih... Oš kruha?
- Ne. Imaš li što para?
Očekivao sam to pitanje od samog početka.
Dao sam mu 25 kuna. Popij nešto u moje ime, rekao sam.
Nije rekao da hoće.
Oluja je prohujala i ostala je rominjati sitna kiša iz zaostalih oblaka. Pozdravio me i pokrenuo svoja kolica.
- Čuvaj se – doviknuh za njim i istog trenutka svatih besmislenost svojih riječi, jer što je on to imao toliko vrijedno za postići (dovraga, niti ja ovako lijep-pametan-višestruko talentiran nisam ovdje uspio postići mnogo) ili da sačuva osim gomile vrišteće boli koju alkoholom nikada neće uspjeti utišati niti dokrajčiti, a da pritom ujedno ne dokine i vlastito postojanje.
Gurao je kolica niz ulicu kroz opranu, svjetlucavu zagrebačku noć u potrazi za nekim bircem (dobro je on znao koji to birc radi svu noć), a ja sam ispraćajući ga pogledom pomislio kako je krajnje vrijeme da se uspnem na Triglav. Želio sam to učiniti već godinama. Mogao sam, a on nije, pa mi se to na neki čudan način u tom trenutku učinilo i obavezom ne samo spram mene već i njega i Boga samog. No proći će još nekoliko godina kada ću to napokon učiniti i na najvišem vrhu bivše države (a bješe to pozamašna država), u rano, vjetrovito svibanjsko jutro iz gaća izvaditi svoju zastavicu te mahnuti njome u pozdrav suncu ...
Nalazio se na kraju ulice kad se iznad njega stvorio leteći tanjur. Zabezeknuto sam promatrao. Iz izvanzemaljske letjelice bljesnula je zelenkasta svijetlost i povukla ga u unutrašnjost. Ne znam koliko je vremena prošlo, ne dugo, možda desetak-petnaest sekundi kada se to ponovilo. Zatim je letjelica nevjerojatnom brzinom nestala u svemirskim dubinama. Moj poznanik ležao je nasred ceste bačen kao istrošena krpa... kolicima ni traga.... što će im dovraga njegova kolica... Potrčao sam ka njemu.
- Jesi li dobro prijatelju – upitao sam ga pomažući mu da se pridigne.
- Takuuuua miiiiii jeeeee kaurma – oglasio se tužnim glasom tuljana – nećeeee meue niiii zaaaaaa ooooooupiiite...
Bolno je zaridao...
I ja tad osjetih tugu duboku kao bezdan, kao Jesenjin, Majakovski i svi depresivci svijeta zajedno...
Post je objavljen 01.02.2009. u 23:55 sati.