Marketing
ŽEDNO ODIJELO*
Tin je žeđao.
Otišao je u banku i podigao lovicu koju mu je sjela na žiro za prijevod Zolinog Germinala.
Tin je jako, jako žeđao.
Ušao je u prvi birc.
Bio je to fensi birc.
Nije mu se sviđao, ali što da radi: jako-jako žedni pjesnici ne biraju mjesto gdje će popiti piće.
Prišao je šanku.
Konobarica ga nije abadirala pol posto.
Tin naposljetku reče – Alo lepojko, jedan špricer.
Lepojka s gnušanjem izusti – Oprostite gospodine ali ne mogu vas poslužiti.
- Ne? - upita Tin. – Zakaj ne?
- Jer gospodine niste obučeni prema dres kodu – otresito reče.
- Dreskod, ne kužim te lepojko, ja sam od stare garde. Reci mi to na francuskom.
Mlada, umišljena pičkica nije to mogla reći na francuskom pa je rekla na hrvatskom.
- Gospodine niste propisno obučeni.
- Obučen da ubije – reče Tin.
Kurvica uputi ustrašen pogled prema nabildanom macanu što je stajao na vratima.
Alan, sejuritarac BICEPS SEKJURITIJA trgne se iz dremeža uhvativši njen pogled. Napokon malo akcije, pomisli, ovdje se ionako nikada ništa ne događala.
Odlučnim korakom krene prema Tinu. Sada će govnar fasovati. Osjetit će bol. Osjetiti će snagu mojih mišića. 200 kg na benču! Hej, dvjesta kila na benču. Ne znojim se ja zalud u toj smrdljivoj dvorani. Ima da fasuje mamicu mu klošarsku jebem!
Ali Tin ga prokljuvi.
- Ako je tako, onda hvala i doviđenja - reče, nakloni se i prođe ka izlazu.
Sekjuritarac ga otprati opasnim pogledom psa čuvara, prilično razočaran što nije uspio demonstrirati svoju moć. Možda bi mu tad ova mala napokon dala pičke. Navodno se žene pale na alfa muškarce, no to su priče za malu djecu jer se žene uglavnom ne pale, pošto se nikada ne gase. Od klafranja do snošaja dug je put. Kao odavde do vječnosti.
Došavši kući Tin priđe ormaru i izvadi svoje najfinije odijelo. Odijelo bi klasično, skupocjeno, prilično očuvano, moljci ga svih ovih godina nisu načeli i on pomisli kako to već spada u kategoriju čuda. Ali tko bi pobogu stao iza takvog čuda? Adventisti? Metodisti? Nadrealisti?
Obuče ga i promotri se u ogledalu. Zadnji put kada ga je nosio bio je barem deset kila deblji i barem deset godina mlađi. Život prolazi, prosta stvar. Stavi i kravatu. Naravno.
Zatim iziđe na ulicu i vrati se natrag u fensi bric.
Sekjuritarac ga prepozna i sumnjičavo odmjeri. Slutio je nevolju.
Konobarica mu se ovog puta odmah obrati.
– Izvolite gospodine – reče servilno.
- Špricer, mila – reče Tin umorno.
Posluživši ga on se očigledno namjernim i naglim pokretom zali čitavim sadržajem čaše.
- Gospodine, što to radite – upita ona zatečeno.
- Vidiš curo, ovo piće nisam dobio ja već moje odijelo pa držim da je u redu da ga i napojim.
Ona osjeti kako joj mozak počinje izgarati na temperaturi od 451 farenhajta.
- Alane – vrisne – vodi ga van.
Alan je bio spreman. Pojurio je poput metka.
Ovog puta govnar će fasovati...
---------------
*priča je inspirirana navodno istinitim događajem iz Tinovog života....
Post je objavljen 20.03.2009. u 22:52 sati.