Marketing
DANI NAŠE MLADOSTI - DANI NAŠE SLAVE
Imam silnog druga. Zove se Dinko. Voli popiti i zato sam sebe zove Drinko. Drinko je pravi kit. Kada sam ga upoznao radio je u jednom gradskom poduzeću. Drinko je dugo godina, baš kao i ja, živio bez televizora. Onda ga je jednog dana – ničim izazvan – kupio. Pomislio sam: to je početak kraja. Tako je nekako i bilo. Nije prošlo dugo, a Drinko je uredio stan rekavši da prostor mora odražavati duh onoga tko u njemu živi, sa čime se nisam mogao ne složiti; onda je nenadano postao otac u svojim četrdesetima.
Moj drug i dalje radi u pomenutoj gradskoj firmi, gospodin je inženjer čak i napredovao, ali više ne putuje. I vjerojatno nikada više neće putovati na način kao što je to činio nekada. Drinko je naime svoje godišnje odmore nekoć provodio putujući svijetom posve sam i u vlastitom aranžmanu: južna Amerika, Brazil, Meksiko, Indija, Maroko... Mislim da ne slutite koliko za takvo što treba imati muda.
Neke scene sa tih putovanja bješe zapisao. Trebao ih je objaviti u biltenu svog poduzeća, a kasnije i u Playboju no nije mu se dalo... Nedostatak ambicije sigurno nije jedino što nas veže...Tu je dakako i alkohol...
Večeras dok se igram Gogolja spaljujući svoje zapise našao sam par njegovih tekstova. Podsjetili su me na dane kada smo u Dubravi jeli Arijanine kolače, pili iločki traminac i na glas čitali razne tekstove s namjerom da usavršimo dikciju... Podsjetilo me to i na moja putovanja: na Bugarsku, na Triglav, Bordeaux... Podsjetilo me to na daleko više stvari nego li vam ovdje mogu i želim ispričati ...
Sjeo sam i malčice prilagodio jedan od tih tekstova za ovaj blog. Nadam se da mi neće zamjeriti jer ovaj je post hommage našoj mladosti.
A kako reče Oscar Wilde: dani naše mladosti dani su naše slave...
Putovao sam brodom iz Odese u Istanbul. Naprosto sam se sjurio niz one čuvene strme stepenice na kojima je davne 1925. godine Eisenstein snimio nezaboravnu i do danas toliko puta «citiranu» scenu s dječjim kolicima u Topovnjači Potemkin.
Na putničkom gatu tražio sam brod imenom Kapetan Zeman. Nekoć teretni brod ukrajinsko-turske kompanije sada je bio prilagođen putničkom prometu. Ime je nosio po vlasniku kompanije, Turčinu Zemanu. Kapetan je bio Ukrajinac. Za vrijeme 38 satne plovidbe nije izašao iz svojih odaja, osim onda kada je morao službeno kontaktirati sa turskom i ukrajinskom carinom i tada mi se doimao plahim. Brod je bio grčki. O tome su svjedočili sveprisutni natpisi koje se Turci nisu potrudili poskidali unatoč glasinama o velikoj netrpeljivosti dvaju naroda. Mornari su bili Turci, a restoransku i ostalu poslugu sačinjavale su Ukrajinke.
Uskočio sam u brod doslovno u zadnji trenutak. Mornari su odvezali konope, a kapetan je zatrubio.
Našao sam se okružen ženama, ženama, ženama... divnim, mladim, prekrasnim ženama. MORE ŽENA! U prvi mah nisam shvatio. Turistički izlet? Šoping u Istanbulu? Ipak, zašto samo mlade žene i nekoliko ljepuškastih muških lica? Tada mi je sinulo...
Smjestio sam se u skromno uređenoj brodskoj kabini i izašao na palubu.
- Mustafa, Mustafa – dozivale su djevojke jednog od brodskih časnika – dođi i upoznaj Valeriju. Ona je nova.
Ubrzo se pred Valerijom i njezinim kolegicama stvorio tanjur pun mesa i boca vodtke. Znak Mustafine naklonosti Valeriji.
Nije bilo sumnje, mlade su dame krenule u Istanbul podavati-prodavati svoja bijela tijela tamnoputim muškarcima. Njih stotinjak. I ljepuškasti ukrajinski mladići također. Njih desetak.
***
Bila je visoka i vitka. Nosila je kratku traper haljinu bez rukava krem boje što se kopčala s prednje strane. Dugim je prstima i sporim, elegantnim pokretima izvlačila cigaretu za cigaretom iz kutije zacijelo lažnog Malbora. Lice joj je bilo bezizražajno. Pravila se kao da je se sve to ne tiče.
Zvala se Olga (31). Bila je inženjer kemije i samohrana majka. To joj je bio prvi put da putuje u Tursku.
«Ne znam riječ turskog», rekla je.
(No prijateljica je znala pa se uzdala u njenu pomoć.)
«Ostat ću mjesec dana.»
(Toliko joj je vrijedila viza. Tek nakon što mjesec dana provede izvan Turske steći će ponovno pravo za dobivanje jednomjesečne vize.)
« Čitavo ovo vrijeme neću znati kako mi je dijete.»
(Dijete je ostavila kod majke, u selu bez telefonske linije.)
«Da, vratit ću se.»
(Odgovor na moje pitanje namjerava li ponovo doći u Tursku.)
***
Teško sam se odupirao iskušenju i naposljetku sam odlučio sagriješiti. Doduše ne s Olgom, već s jednom malom, prirodno riđom. Nije mogla biti starija od 19 godina: pravilne crte lica, napučene usnice, sise, bokovi - san snova. Promatrao sam je na palubi dok se glasno smijala šalama trojice srednjovječnih muškaraca opakih njuški. No svaka želja prošla me je za večerom kada sam ju ugledao (u istom tom društvu) s ogromnom masnicom ispod oka. Više se nije smijala. Šutke je jela, a poslije se povukla u kabinu i nije izašla do slijedećeg obroka. Trojica kurvinih sinova ostala su se zabavljati sa svojim ne-djevojkama.
Bože, koliko su ove žene bile drugačije od onih naprasni zapadnjačkih kurvi što su me opsjedale po Parizu i Njemačkoj želeći me (doslovno fizički) ugurati u ta grješna legla... Za razliku od njih ove su me prekrasne žene stidljivo (da, upravo tako – stidljivo) oslovljavale ukazujući na svoja tijela. Svaku sam mogao imati za par desetaka kuna. Ali nisam.
Uzeo sam nekoliko piva i pokupio se u kabinu. Ispijajući pivo sa svojim cimerom, odeščaninom dobrohotnog pogleda, bivšim mornarom, on mi naposljetku reče – Moraš ih razumjeti, za njih u Ukrajini nema nikakvog posla.
Post je objavljen 03.03.2009. u 03:12 sati.