< | ožujak, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
20.03.2009., petak
ŽEDNO ODIJELO*
Tin je žeđao. Otišao je u banku i podigao lovicu koju mu je sjela na žiro za prijevod Zolinog Germinala. Tin je jako, jako žeđao. Ušao je u prvi birc. Bio je to fensi birc. Nije mu se sviđao, ali što da radi: jako-jako žedni pjesnici ne biraju mjesto gdje će popiti piće. Prišao je šanku. Konobarica ga nije abadirala pol posto. Tin naposljetku reče – Alo lepojko, jedan špricer. Lepojka s gnušanjem izusti – Oprostite gospodine ali ne mogu vas poslužiti. - Ne? - upita Tin. – Zakaj ne? - Jer gospodine niste obučeni prema dres kodu – otresito reče. - Dreskod, ne kužim te lepojko, ja sam od stare garde. Reci mi to na francuskom. Mlada, umišljena pičkica nije to mogla reći na francuskom pa je rekla na hrvatskom. - Gospodine niste propisno obučeni. - Obučen da ubije – reče Tin. Kurvica uputi ustrašen pogled prema nabildanom macanu što je stajao na vratima. Alan, sejuritarac BICEPS SEKJURITIJA trgne se iz dremeža uhvativši njen pogled. Napokon malo akcije, pomisli, ovdje se ionako nikada ništa ne događala. Odlučnim korakom krene prema Tinu. Sada će govnar fasovati. Osjetit će bol. Osjetiti će snagu mojih mišića. 200 kg na benču! Hej, dvjesta kila na benču. Ne znojim se ja zalud u toj smrdljivoj dvorani. Ima da fasuje mamicu mu klošarsku jebem! Ali Tin ga prokljuvi. - Ako je tako, onda hvala i doviđenja - reče, nakloni se i prođe ka izlazu. Sekjuritarac ga otprati opasnim pogledom psa čuvara, prilično razočaran što nije uspio demonstrirati svoju moć. Možda bi mu tad ova mala napokon dala pičke. Navodno se žene pale na alfa muškarce, no to su priče za malu djecu jer se žene uglavnom ne pale, pošto se nikada ne gase. Od klafranja do snošaja dug je put. Kao odavde do vječnosti. Došavši kući Tin priđe ormaru i izvadi svoje najfinije odijelo. Odijelo bi klasično, skupocjeno, prilično očuvano, moljci ga svih ovih godina nisu načeli i on pomisli kako to već spada u kategoriju čuda. Ali tko bi pobogu stao iza takvog čuda? Adventisti? Metodisti? Nadrealisti? Obuče ga i promotri se u ogledalu. Zadnji put kada ga je nosio bio je barem deset kila deblji i barem deset godina mlađi. Život prolazi, prosta stvar. Stavi i kravatu. Naravno. Zatim iziđe na ulicu i vrati se natrag u fensi bric. Sekjuritarac ga prepozna i sumnjičavo odmjeri. Slutio je nevolju. Konobarica mu se ovog puta odmah obrati. – Izvolite gospodine – reče servilno. - Špricer, mila – reče Tin umorno. Posluživši ga on se očigledno namjernim i naglim pokretom zali čitavim sadržajem čaše. - Gospodine, što to radite – upita ona zatečeno. - Vidiš curo, ovo piće nisam dobio ja već moje odijelo pa držim da je u redu da ga i napojim. Ona osjeti kako joj mozak počinje izgarati na temperaturi od 451 farenhajta. - Alane – vrisne – vodi ga van. Alan je bio spreman. Pojurio je poput metka. Ovog puta govnar će fasovati... --------------- *priča je inspirirana navodno istinitim događajem iz Tinovog života.... |
13.03.2009., petak
ČOVJEK OD RIJEČI
Ivan Kukolj bio je čovjek na kojeg si se STVARNO mogao osloniti on nikada nije kasnio prijateljima na druženje na poslovne sastanke nije kasnio sa plaćanjem najmljenog stana i komunalijama nikada nije prekoračio dogovorene rokove za isporuku materijala nikada nije zakasnio na posao na ulicu nije izlazio neobrijan nepočešljan ili zgužvan kao na primjer ja kada bi taj nešto obećao znao si da s tim možeš računati bez obzira na recesiju, na depresiju, vremensku prognozu, konstelaciju planeta i majski kalendar, globalno zatopljenje krizu i četiri jahača Apokalipse sa njim nije bilo malo vako-malo nako oće-neće lila čovjek od riječi vraški odgovoran i nadasve koristan član društva otac troje divne djece jednog dana, brijući se i promatrajući neznanca u ogledalu donese odluku i dade sebi riječ još tri mjeseca! mjeseci prolaziše a Ivan je poput vojnog novaka uredno X-ićima križao dane na džepnom kalendaru tog dana došavši kasno sa posla poljubi svoju djecu redom po uzrastu Antu (4) Petru (6) I Saru (11) poljubi i ženu Ljubicu (kako i priliči) a zatim večera splačine koje je skuhala nakon svih tih godina još uvijek nije znala kuhati no on joj nikada, baš nikada nije prigovorio upravo suprotno uporno je hvalio njezine antitalentne pokušaje misleći u sebi kako nitko prosječno inteligentan ne može biti toliko antitalentiran osim ako su mu okusni pupoljci nisu uništeni atomskom bombom spremi djecu u krevet i ponovo ih nježno poljubi spremi i ženu u krevet - kuda ćeš – upita ona vidjevši ga na vratima sobe - imam još neke papire za srediti – odgovori - dobro, nemoj dugo - neću – reče – sitnica spusti se u garažu iz prtljažnika izvadi savitljivu plastičnu cijev prikači je za auspuh i provede u unutrašnjost auta sa suvozačeve strane zatim sjede, okrene ključ i opusti se mlađa djeca usnuše snom pravednika Sara (11) se SMS-aše s prijateljicom Anom žena prolista Gloriju a onda utrnu svijetlo Ivan Kukolj bio je čovjek s kojim ste mogli računati Ivan Kukolj, valjan čovjek, čovjek od riječi Ivan Kukolj, zapamtite to ime... |
11.03.2009., srijeda
PRISTANIŠTE
03.03.2009., utorak
DANI NAŠE MLADOSTI - DANI NAŠE SLAVE
Imam silnog druga. Zove se Dinko. Voli popiti i zato sam sebe zove Drinko. Drinko je pravi kit. Kada sam ga upoznao radio je u jednom gradskom poduzeću. Drinko je dugo godina, baš kao i ja, živio bez televizora. Onda ga je jednog dana – ničim izazvan – kupio. Pomislio sam: to je početak kraja. Tako je nekako i bilo. Nije prošlo dugo, a Drinko je uredio stan rekavši da prostor mora odražavati duh onoga tko u njemu živi, sa čime se nisam mogao ne složiti; onda je nenadano postao otac u svojim četrdesetima. Moj drug i dalje radi u pomenutoj gradskoj firmi, gospodin je inženjer čak i napredovao, ali više ne putuje. I vjerojatno nikada više neće putovati na način kao što je to činio nekada. Drinko je naime svoje godišnje odmore nekoć provodio putujući svijetom posve sam i u vlastitom aranžmanu: južna Amerika, Brazil, Meksiko, Indija, Maroko... Mislim da ne slutite koliko za takvo što treba imati muda. Neke scene sa tih putovanja bješe zapisao. Trebao ih je objaviti u biltenu svog poduzeća, a kasnije i u Playboju no nije mu se dalo... Nedostatak ambicije sigurno nije jedino što nas veže...Tu je dakako i alkohol... Večeras dok se igram Gogolja spaljujući svoje zapise našao sam par njegovih tekstova. Podsjetili su me na dane kada smo u Dubravi jeli Arijanine kolače, pili iločki traminac i na glas čitali razne tekstove s namjerom da usavršimo dikciju... Podsjetilo me to i na moja putovanja: na Bugarsku, na Triglav, Bordeaux... Podsjetilo me to na daleko više stvari nego li vam ovdje mogu i želim ispričati ... Sjeo sam i malčice prilagodio jedan od tih tekstova za ovaj blog. Nadam se da mi neće zamjeriti jer ovaj je post hommage našoj mladosti. A kako reče Oscar Wilde: dani naše mladosti dani su naše slave... Putovao sam brodom iz Odese u Istanbul. Naprosto sam se sjurio niz one čuvene strme stepenice na kojima je davne 1925. godine Eisenstein snimio nezaboravnu i do danas toliko puta «citiranu» scenu s dječjim kolicima u Topovnjači Potemkin. Na putničkom gatu tražio sam brod imenom Kapetan Zeman. Nekoć teretni brod ukrajinsko-turske kompanije sada je bio prilagođen putničkom prometu. Ime je nosio po vlasniku kompanije, Turčinu Zemanu. Kapetan je bio Ukrajinac. Za vrijeme 38 satne plovidbe nije izašao iz svojih odaja, osim onda kada je morao službeno kontaktirati sa turskom i ukrajinskom carinom i tada mi se doimao plahim. Brod je bio grčki. O tome su svjedočili sveprisutni natpisi koje se Turci nisu potrudili poskidali unatoč glasinama o velikoj netrpeljivosti dvaju naroda. Mornari su bili Turci, a restoransku i ostalu poslugu sačinjavale su Ukrajinke. Uskočio sam u brod doslovno u zadnji trenutak. Mornari su odvezali konope, a kapetan je zatrubio. Našao sam se okružen ženama, ženama, ženama... divnim, mladim, prekrasnim ženama. MORE ŽENA! U prvi mah nisam shvatio. Turistički izlet? Šoping u Istanbulu? Ipak, zašto samo mlade žene i nekoliko ljepuškastih muških lica? Tada mi je sinulo... Smjestio sam se u skromno uređenoj brodskoj kabini i izašao na palubu. - Mustafa, Mustafa – dozivale su djevojke jednog od brodskih časnika – dođi i upoznaj Valeriju. Ona je nova. Ubrzo se pred Valerijom i njezinim kolegicama stvorio tanjur pun mesa i boca vodtke. Znak Mustafine naklonosti Valeriji. Nije bilo sumnje, mlade su dame krenule u Istanbul podavati-prodavati svoja bijela tijela tamnoputim muškarcima. Njih stotinjak. I ljepuškasti ukrajinski mladići također. Njih desetak. *** Bila je visoka i vitka. Nosila je kratku traper haljinu bez rukava krem boje što se kopčala s prednje strane. Dugim je prstima i sporim, elegantnim pokretima izvlačila cigaretu za cigaretom iz kutije zacijelo lažnog Malbora. Lice joj je bilo bezizražajno. Pravila se kao da je se sve to ne tiče. Zvala se Olga (31). Bila je inženjer kemije i samohrana majka. To joj je bio prvi put da putuje u Tursku. «Ne znam riječ turskog», rekla je. (No prijateljica je znala pa se uzdala u njenu pomoć.) «Ostat ću mjesec dana.» (Toliko joj je vrijedila viza. Tek nakon što mjesec dana provede izvan Turske steći će ponovno pravo za dobivanje jednomjesečne vize.) « Čitavo ovo vrijeme neću znati kako mi je dijete.» (Dijete je ostavila kod majke, u selu bez telefonske linije.) «Da, vratit ću se.» (Odgovor na moje pitanje namjerava li ponovo doći u Tursku.) *** Teško sam se odupirao iskušenju i naposljetku sam odlučio sagriješiti. Doduše ne s Olgom, već s jednom malom, prirodno riđom. Nije mogla biti starija od 19 godina: pravilne crte lica, napučene usnice, sise, bokovi - san snova. Promatrao sam je na palubi dok se glasno smijala šalama trojice srednjovječnih muškaraca opakih njuški. No svaka želja prošla me je za večerom kada sam ju ugledao (u istom tom društvu) s ogromnom masnicom ispod oka. Više se nije smijala. Šutke je jela, a poslije se povukla u kabinu i nije izašla do slijedećeg obroka. Trojica kurvinih sinova ostala su se zabavljati sa svojim ne-djevojkama. Bože, koliko su ove žene bile drugačije od onih naprasni zapadnjačkih kurvi što su me opsjedale po Parizu i Njemačkoj želeći me (doslovno fizički) ugurati u ta grješna legla... Za razliku od njih ove su me prekrasne žene stidljivo (da, upravo tako – stidljivo) oslovljavale ukazujući na svoja tijela. Svaku sam mogao imati za par desetaka kuna. Ali nisam. Uzeo sam nekoliko piva i pokupio se u kabinu. Ispijajući pivo sa svojim cimerom, odeščaninom dobrohotnog pogleda, bivšim mornarom, on mi naposljetku reče – Moraš ih razumjeti, za njih u Ukrajini nema nikakvog posla. |