| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
29.07.2008., utorak
Moj marketinški stručnjak
 Bio sam u teškom bedu. Osjećao sam se niškoristi, najveći retardos na kugli zemaljskoj, idiot kakvog pas s maslom ne bi pojeo. Takve malodušnosti svijet već dugo vidio nije. Ležao sam u krevetu, pio pivu i razmišljao o Abesiniji. Mala mi je pozvonila na vrata. Otvorio sam, poljubio je i vratio se u krevet. - Opet si u bedu – pitala je. - Aha – odgovorio sam. - Ja tebe stvarno ne kužim – rekla je – radiš tako dobre stvari, a vječno si u bedu. - Aha – rekao sam. - Kad ćeš opet napraviti kakvu izložbu – pitala je. - Čini se nikad – rekao sam. - Stari moj, nemoj se ljutiti al moram ti reći: samopromocija ti je užasna. - Stara moja, samopromocije ni nema – odgovorio sam. - Ne razumijem te. - Ponekad ni ja sam sebe ne razumijem. - Zašto ne napraviš neku izložbu? - To je čisti davež, uzaludan trošak novca i vremena... Izložbe još jedino rade amateri jer im je to neki glupi ćef i samostalni umjetnici jer im je izložba godišnje u bodovanog galeriji uvjet da zadrže status svete krave... - Dobro, a kad ćeš onda složiti svoj web site? - Uzmemo li u obzir činjenicu da sam ga u posljednjih pet godina započinjao barem deset puta iznova i niti jednom ga nisam dovršio, odgovor je: vjerojatno nikad! - Portfolio? - Ista stvar. - Dovraga, kako će netko uopće znati da postojiš ako se ne reklamiraš? - Nikako. Slušaj, Bellow je u jednim od svojih romana napisao: «Neki ljudi prihvaćaju svoje darovitosti sa zahvalnošću. Drugi ne znaju što će sa njima, te misle samo na savladavanje vlastitih slabosti.». Na žalost ja spadam u ovu drugu kategoriju. Na mozgu imam feler i zato navek moram jesti celer. I češnjak. Češnjak je dobar za potenciju i kvalitetu sperme, pročitao sam to jučer na nekom sajtu. Osim toga smatram da je važnije pronaći duhovnu vertikalu nego li reklamirati loš proizvod. - Ali ti imaš SUPER proizvod. - Može biti. Ali što to znači? Reklamirao se ili ne zašto misliš da će netko prepoznati moj rad? 90 posto ljudi su mediokriteti, tvrdi Brodski, i ako hoćeš njihovo odobravanje i žudiš njihov pljesak onda se moraš zapitati tko si ti? Odgovor je, naravno, već sadržan u pitanju. No ja se ipak ne slažem s njim. Ne mislim da je 90 posto ljudske populacije mediokretentno. Tek 89 posto ljudi su mediokreteni. - Ja bih ti bila menadžer, ali ja ništa ne znam o umjetnosti. - Nema se tu što znati. Menadžeri s kojima sam ja imao posla bili su takvi nepismeni seljoši koji nisu ništa znali niti o umjetnosti niti o marketingu, pa ipak okretali su po milijun kuna godišnje. Princip je da izbaciš na tržište ono što se traži: more, ribe, marine, brodove, konje, pokoju golu žensku, smokve, svetca u ekstazi, pa opet konje, brodice... I dakako, moraš imati veze... - Od čega misliš živjet, kažeš da su ti pare na izmaku? - Za život se uvijek može nekako zaraditi: čujem da se branje jabuka u Italiji dobro plaća, iako bih radije bio noćni čuvar... A možda napokon postanem porno zvijezda! Oduvijek sam želio biti porno zvijezda, no nisam u tome imao roditeljsku podršku... - Ah, kako si negativan! Ne mogu te više slušati. Sjela je za moje računalo i otvorila gmail. - Koji ti je korisničko ime – pitala je. - Huc. - A lozinka? - Klinc_te_gledi_126. Logirala se. Nisam je pitao što radi. Čuo sam samo užurbano klikanje miša. - Gdje ti se nalazi direktorij RP-a? Objasnio sam. Popio sam pivo. Otišao u frižider po drugo. Vratio se u krevet i otvorio nasumice jednu od knjiga koje sam držao kraj uzglavlja. Svidjelo mi se. Pogledao sam naslov: mASIAfucker, Ilja Stogoff. Nakon nekog vremena okrenula se na stolcu i rekla - Kreirala sam ti album pod nazivom RP. Tamo sam za stavila sve tvoje naslovnice RP časopisa, poslije ću ti složiti i druge albume vezane uz slikarstvo. Sad moram ići. Izvoli u narednom postu staviti link na tu stranicu inače će biti belaja. - Medena, pa ti se ponašaš kao Dalijeva Gala: znaš li da ga je ona zaključavala u sobu i nije ga puštala van sve dok ne naslika sliku, dvije... - Ja te ne mislim zaključavati nego ti neću dati pice ne budeš li slikao... - Bogami, to je vrlo ozbiljnija prijetnja. - Ni malo se ne šalim - rekla je, poljubila me i odjurila. Ustao sam, otišao u kuhinju i pojeo kolač koji mi je ostavila na stolu. Ponekad naiđeš na žene kojima je doista stalo. Brižne, nesebične žene koje umiju voljeti i koje svakako zavrjeđuju da se oko njih potrudi. Sjeo sam i napisao post. Evo malena, link je tu: http://picasaweb.google.com/meister.huc/RP |
25.07.2008., petak
Huc bijesni!
|
Jučer sam ujutro objavio post u 07:44 kako kaže vrijeme krivo zabilježeno na serveru, jer je bilo točno 8.00 kada sam pritisnuo gumb «OBJAVI» (ne šalim se, 8.00; čekao sam jer mi se učinilo zgodnim objaviti post u 8.00, a ne u 7.45; dakle administratori, dajte barem namjestite taj prokleti sat, kada vam već one zahtjevnije stvari malo sporije idu ili uopće ne idu). Danas pred jutro, oko pet sati, skočio sam do bloga i gle, umjesto moje sličke u zadnjem postu nađem slijedeću obavijest:  Opla! Dakle, ogriješio sam se njihove uvjete korištenja. Dobro rekoh, može biti jerbo ih nisam ni pročitao kada sam kreirao account (tko to još čita!), pa sam pošao vidjeti o šta sam se to zapravo ogriješio. Naravno da sam znao da korištenje Nikeovog logotipa na dupetu rimske skulpture spada u kategoriju neovlaštenog korištenja logotipa, ali razumijte me, morao sam objaviti post (odugovlačenje s postom u mom svijetu spada u kategoriju smrtnog grijeha!). Nisam imao vremena pisati pismo slijedećeg sadržaja: «Dragi Nike-u, lijepo Vas molim da mi dopustite da stavim Vaš prelijepi logo na mušku stražnjicu rimske skulpture (pogledati prilog). Stražnjica je savršena (gotovo kao moja, hi-hi-hi, ali nemojte tražiti da stavite nešto u nju), i mislim da bi Vam moglo služiti na čast da se vaš logo tamo nađe. Povrh toga moj blog je izrazito posjećen. Prema mnogim statističarima uzlazni trend će se nastaviti u slijedećih pet godina... Dakle, još jedna reklama (i to besplatna) svakako nije na odmet, barem ja to tako vidim. U ostalom, mislim da ne trebam ni spominjati da sam zagriženi korisnik Vaših proizvoda, i to ne samo kao boksač, već kao bloger, dizajner, te slikar u pluskvamperfektu... Adidas mi se gadi, Kappa me žulja, Puma me šarka po svu noć sanja... Unaprijed zahvalan. Srdačan pozdrav – Huc.» I tako, otišao sam na Photobucketove stranice i čitao uvjete korištenja, nimalo zanimljivo štivo. Evo, daklem, nekoliko točaka po kojima sam se ja, Huc, rođen 08.11.1773. od majke Kukunke i tate Barabe ogrješio u ovom slučaju: 8.3 exploits people in a sexual or violent manner; 8.4 contains nudity, excessive violence, or offensive subject matter or contains a link to an adult website; 8.7 constitutes or promotes information that you know is false or misleading or promotes illegal activities or conduct that is abusive, threatening, obscene, defamatory or libelous; 8.8 constitutes or promotes an illegal or unauthorized copy of another person’s copyrighted work; 8.14 includes a photograph or video of another person that you have posted without that person's consent; or 8.15 violates the privacy rights, publicity rights, defamation rights, copyrights, trademark rights, contract rights or any other rights of any person. Uh, ti Boga kako sam griješan !!! Mea culpa, mea maxima culpa!!! I dobro sad, neka im bude… Ono što bih zapravo želio znati - pa bih molio kakvog informatičara da mi objasni - na koji način rade servisi za upload fotki, tj. kako su, ili što je u tom nepreglednom moru svakodnevno uploadanih fotki otkrilo: a) nepoćudnu rimsku guzicu b) neovlašteno iskorišten nike-ov logo u ironične svrhe… Samo mi nemojte reći da postoje neki zaposlenici u tim firmama, bijedni robovi zaduženi za pregledavanje objavljenog sadržaja, ili da je administrator bloga, urednik bloga, tko već (nedaj bože neki slučajni prolaznik patuljak) prijavio nepoćudan sadržaj na Photobucket jer će to u meni: a) razbuktati paranoju b) izazvati sažaljenje veliko kao svemir spram ljudi koji rade takav posao c) ogaditi ljude koji održavaju ovaj servis (ukoliko se ovo amatersko mrljanje uopće može nazvati održavanjem) Dok očekujem vaše cijenjene odgovore idem napraviti test. Naime, stavit ću istu sliku, nepromijenjenog naziva na ImageShack (gdje sam zapravo do nedugo uploadovao slike) i čekati da vidim hoću li dobiti slično upozorenje, ako da, koliko će im za to trebati vremena. Dakle sporna slika:  I jedna nova, angažirana:  |
24.07.2008., četvrtak
U susjedstvu
 Krenuo sam u dućan i sreo Alana. Pridružio mi se. |
20.07.2008., nedjelja
Noć u bivku
 sanjao sam noćas da stojim pred vlastitim grobom svidio mi se epitaf H U C 1773-2008. tata Brada, više sreće drugi put polio sam pola viskija po grobu zatim sam sanjao način na koji sam skončao bilo je to u Turskoj poludjeli mudžahedin zario mi je nož u srce kada me je ubo dvanaesti put rekao je «Selam alejkum» ja sam rekao «Godišnji napokon» i namignuo mu... a onda sam sanjao da guzim Dianu Lane bila je vrsna jebačica probudio sam se mokrih gaća |
12.07.2008., subota
Očeve riječi
|
sjedili bi u kuhinji pri svjetlosti petrolejke prababin zidni sat odbrojavao nam je vrijeme otac bi rekao – dođi sine posjeo me na koljeno i započeo priču o monsieur Marku Jaranu Prci Makusu i Fri-Friu starom Joe Sabatiniju Rumpelštilskom velikom Nejebowskom Riđokosoj Kurcolomki i ostalima pričajući crtao je njihova lica njihove tetovaže i ožiljke crvenim kreonom na gruboj površini škanicla i premda su ti papiri odavno izgorjeli još uvijek se jasno sjećam svih njih rastao sam a moj otac je sve manje pričao u mojoj osmoj godini posve je zanijemio pa ipak na moj deveti rođendan pozvao me prstom i rekao sine tjeraj kroz život tjeraj poput bijesnog kočijaša ne štedi konje i ne osvrći se okus uspomena je gorak taj kruh je tvrd samo tjeraj prema suncu ono je milostivo utješnije od majke žene ljubavnice prijatelja... tak kada dosegneš ocean možeš odahnuti ali do tamo - TJERAJ te je večeri umro, u snu večeras sam daleko od mjesta gdje sam rođen drugovi, bijah svugdje vidjeh svašta ocean je evo tu, predamnom ocean što moćno huči siv i ružan |
08.07.2008., utorak
Posljednja večera
 Napokon ljeto! Sjedim pod tendom mog omiljenog zadarskog kafića Rudolph Steiner nekoć zvanim Kod Ante, pijem jutarnju kavicu i listam dnevne novine. Život je lijep. Ponekad. Naslovi su izrazito zabavni: BRUSNIM PAPIROM UNIŠTAVA AUTE; KOPAO NOS TRČEĆI, PA USPUT ISKOPAO OKO; IZREŠETANA LIJEPA KUĆA; GAY PINGVIN SILO OSTAVIO ROYA ZBOG ŽENKE SCRAPY; UMRO OD IZNENADNE SMRTI... No moju pažnju zaokuplja tekst pod naslovom KANIBAL RUDOLF. Čitam: Velika gorica – Rudolf Hračik zvan Rudi na suđenju izjavio: «Da ja sam kanibal, pojeo sam Franju, i mogu vam reći da je bio odličan. Napravio sam ga alavild i izići ću u susret svakom tko me zatraži recept...» Kanibal iz Velike Gorice svoju je žrtvu našao na kanibalskim stranicama www.kanibal.hr gdje je objavio tekst slijedećeg sadržaja: «Zdravo svima! Ja sam Rudolf, i nisam sob crvenog nosa ;-) Iako još nikoga nisam pojeo posve sam siguran sam da sam kanibal. U dobi od osam godina imao sam viziju afričkog plemena kako jede kršćanskog misionara. Tada sam počeo zamišljati da ubijam i jedem kolege iz razreda. U glavnom da ne duljim: gladan sam i rado bih napokon nekog pojeo. Spol, boja kože i vjeroispovijest posve su nevažni. Jedini uvjet dobna je granica od trideset i pet godina. Ne prelaziti! Sve zainteresirane molim da se jave na rudolf_gladni@gmail.com. Unaprijed zahvalan, Rudi.» Na oglas se javio četrdesetdvogodišnji inženjer hortikulture i umirovljeni general hrvatske vojske B.F., te je Hračik odlučio zanemariti kriteriji godina. «Zanemario sam kriterij godina ne zato što se B.F. jedini javio na oglas, veći zato što je bio atletske građe, dobro očuvan, izvrstan komad za pojesti», izjavio je Hračik na suđenju. Dvadeset i trećeg srpnja, točno u dvadeset i tri sata Hračik i B.F. krenuli su u realizaciju svog bizarnog plana. B.F. proguta šaku praksitena i zalije ih viskijem. - A da mi capneš spolovilo pa da ga skupa smažemo – upita B.F. Rudolf se oduševi idejom. - Stručno ću ti ga odstraniti – reče – gotovo da nećeš ni osjetiti. - Ne plašim se boli – naglasi B.F. Rečeno-učinjeno. Nije prošlo niti deset minuta, a B.F.-ijev spolni organ već se cvrčao u tavi. Rudolf ga flambira i servira uz svijeće. - Znao sam da imam muda, ali nisam ni slutio da su toliko dobra – našali se B.F. žvačući. - Bogami, nikada nisam jeo bolja – složi se Rudolf. Prasnuše u smijeh. - Glavni smo frajeri u gradu – reče B.F. samodopadno. - Da u gradu – reče Rudolf i dometne – dragi moj, o ovom će se pričati stoljećima, možeš se kladiti u to. - Ne mogu – reče zijevajući – spava mi se. Mislim da ću ubrzo izgubiti svijest. - I meni se čini. - Rudi, poljubi me – reče B.F. nerazgovjetno. - Što kažeš? - Kiss me! Rudolf ustade, priđe B.F. –iju i dade mu dug, strastven poljubac. B.F. izgubi svijest. - Zbogom prijatelju – reče Rudolf i nježno ga podraga po licu. Zatim raspremi stol i na njega stavi B.F.-jevo besvjesno tijelo. Ode u kupaonu, donese dvije tridesetlitarske kante, razreže B.F.-ijeva zapešća i pust krv da otiče u kante. Zatim opra suđe. Kada završi ponovo ode u kupaonicu, vrati se sa britvom i pjenom za brijanje, skinu odjeću sa B.F.-ija i poče mu brijati tijelo. Sam čin brijanja orkanski ga uzbudi pa on raspamećen izvadi kitu i turnu je u B.F.-ijev još uvijek topao čmar. Uravnotežen i rasterećen naposljetku se primi posla. Kirurškim noževima, odmjerenim doktorski rezovima pet je sati trančirao, vadio iznutrice, pilio kosti i pakirao dijelove B.F-jevog tijela u vrećice za zamrzavanje te ih uredno aranžirao u zamrzivaču: B.F. – lungići, B.F.-čisto... Čitav šokantni čin snimljen je visokorezulutnom kamerom sa stativa te je Hračik već sutradan stavio snimku na već spomenute kanibalske stranice, na opću radost rasprostranjene, ali prilično pasivne kanibalske zajednice. Policijski službenici koji vrše nadzor stranica odmah su obavijestili nadređene, nakon čega je policija djelovala i privela Hračka te je nad njim napravljena kriminalistička obrada i sudsko vještačenje. Psiholozi su utvrdili da je Hračik osoba natprosječne inteligencije i nisu pronašli niti jedan psihički poremećaj, te je proglašen posve funkcionalnom osobom. «On nikoga ne bi ubio prema vlastitom nahođenju», rekao je B.H. naš vodeći psiholog. Slučaj je izazvao mnoge kontroverze jer kanibalizam sam po sebi nije zabranjen hrvatskim zakonom, a dobrovoljni pristanak žrtve oslobodio je Hračika optužbi za ubojstvo prvog stupnja, te je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od pet i pol godina!» Priča me vratila u dane moje mladosti. Svojevremeno sam i ja imao posla s kanibalom. Bilo je to netom nakon što sam završio fakultet. Konkurirao sam na natječaju za radno mjesto komercijalista u jednoj internacionalnoj tvrtki i nekim čudom odmah dobio posao, te sam se iz Rijeke preselio u Zagreb. Našao sam stan u Sopotu, u Dabrovoj 15. Moj prvi susjed bio je, ako me sjećanje dobro služi, informatičar ili takvo što, i uvelike je podsjećao na Henryja Millera iz pariških dana: ćelav, s cvikerima, vječno u sivom baloneru... Radio je za tvrtku koja se bavila osposobljavanjem za rad na računalu. Jednom prilikom značajno je napomenuo – Vještine koje se steknu na našim tečajevima upisuju se u radnu knjižicu. – Zar – rekao sam nezainteresirano. Da ima nešto bolesno u vezi tog tipa slutio sam od trenutka kada sam ga ugledao. Nisam mogao dokučiti što. Na njegova su vrata neprestano kucali feminizirani mladići, on ih je cvrkutavim glasom puštao unutra odakle su dopirali zvuci glazbe Barbare Streisand ili nekog sladunjavog new agea. Da, bio je homić, ali to nipošto nije bilo to. Jednog dana dok sam kuhao poriluk iznenadno sam – kako to obično biva s prosvjetljenjima – shvatio: OH BOŽE, PA TAJ JE ČOVJEK KANIBAL! Za takvu tvrdnju nisam imao, niti dan danas imam, ikakvog argumenta. Nikada ga nisam vidio da srolani tepih nepravilna oblika unosi u stan, nikada nisam čuo zvuke piljenja kostiju, nikada nisam čuo bolne jauke, niti je iznutra ikad dopro miris krvi ili tijela u raspadanju... Ne! Pa ipak bio je kanibal, u to nema sumnje. Nisam mario. Ljudi su različiti. Netko se voli penjati po planinama, netko putovati, netko voziti auto trke, netko kačkati, netko svingerske partije, netko voli krumpir, a netko krompir, netko voli jesti ljude, a netko voli biti pojeden... Sve je to u redu, premda je teško u tome naći logiku. To je više stanje stvari sa kojim se treba čim prije pomiriti, i koje valja gledati sa božanskim osmijehom. Sve je to uredu, da, dok vas tuđe želje neposredno ne ugroze. Dvije godine mirnog suživota, moj susjed i ja. Osim kurtoaznog i svakodnevnog dobar dan, doviđenja nismo imali drugog kontakta. Onda se on jednog dana, zapravo noć, povampirio. Počeo me salijetati poput dosadne muhe. Zadržavao bi me pred vratima i pričao o koječemu, nastojeći me na sve moguće načine impresionirati i zainteresirati za svoju pojavu. Neprestano me je zvao na vino: «Sused dođite na vino, imam fini Burgogne Chardonnu, to je nešto fantastično! Kraljevsko bijelo vino! Kraljevsko!; Sused nabavil sam Yvecourt Bordeaux Rouge iz 1988., oh mon Dieu, kakva boja! Kakav buke! Morate doći...» Njegov interes za moju pojavu donekle je i razumljiv uzmemo li u obzir da sam u spomenutom periodu počeo trenirati boks, nabacio petnaest kila koje su mi nedostajale, izdefinirao mišiće i postao apolonski lijep. Rijetko je tko mogao ostati ravnodušan spram takve ljepote. Postalo je nepodnošljivo kada su mu ti slučajni susreti na stubištu postali nedovoljni pa me je počeo vrebati kroz špijunku, osluškivati svaki moj pokret i presretati svaki put kada bih izašao iz stana. A onda se iznenada primirio. Nisam ga uopće viđao. Znao sam da nešto smjera. Kada je netko počeo razbijati stubišno svijetlo postalo je jasno da me u mraku planira zaskočiti. Nastojao sam osujetiti njegov plan pa sam uporno mijenjao žarulje. Jednog dana primijetio sam da mi je petljao po bravi dok me nije bilo. Bilo je krajnje vrijeme da nešto poduzmem. Uzeo sam godišnji i otputovao na mjesec dana. Bila je sredina kolovoza kada sam se vratio, pakleno vrući dani. Većina stanara bila je na moru. Na osmom katu ostali smo samo nas dvojca. Tog poslijepodneva, nakon što sam napravio sto sklekova, sto trbušnjaka, i sto čučnjeva, istuširan i mirisan zakucao sam na njegova vrata. - Dobar dan sused, hoćete do mene na rakijicu – rekao sam stojeći pred njim u kratkim hlačama, gol do pasa. Odmjerio me požudno. - Ne pijem žestoko, samo vino – rekao je. - Nemam vino, samo rakijicu, domaću, vrhunsku! To se ne odbija. - U redu ak je domaća, ali samo jednu. - Tak se štiha – rekao sam. Sjeli smo u kuhinju. Izvadio sam 6 čokanjčića od 0,05 l i poredao ih po stolu. - Hajde sused, živeli! - Živeli! - Jel dobra? - Uh-hu-huh! Ljuta! Opako ljuta! - Ljuta, nego što nego ljuta! Tako treba! Nego kak je vaš brat? - Molim? - Vaš brat, kak je? - Pa dobro – rekao je zbunjen. - Znate zakaj vas to pitam? Vidite, malo je čudno, dani su pakleni, a ja sam se tak zaželil čvarki. Nigde ih nemrem naći. I onda sam se setil da ste mi pričali o vašem bratu u Svinjokolji da ima fine kobase, kulen i špek. Pa sam pomislil da vas pitam kak stoji sa čvarkima? - Čvarki više nema – rekao je. - Sigurni ste? - Sto posto. Ja sam pojel zadnje. - Jebemu! Ima li kakve šanse da vaš brat ranije kolje? - Prije 29.11.? Ne nikako. - O sunce mu žarko! Ajmo još jednu. - O ne, nikako. - Sused, još jednu, putnu – rekao sam. - Ne, ne – ustrajao je. - Sused, putnu! - Dobro, al to je zadnja – rekao je odlučno. - Važi! Ponovo smo nazdravili. - A vi? - Što ja? - Bute vi kaj klali? - Ja? - Da, vi! - Bog budi s vami dragi sused, kaj vam pada na pamet? Gdi bi ja klal? - Pa u kupaonici, gdje i inače. - Zbilja ste smešni sused – rekao je glupo se smijuljeći. - Tebi je to smiješno – rekao sam hladnim glasom. Uozbiljio se. - Čujete sused, ovo mi se nimalo ne sviđa, idem ja – rekao je i ustao. - Ne ideš ti nikud, sjedaj tu – naredio sam. Oglušio se i krenuo ka izlazu. Našao sam se gepardovskim skokom kraj njega i lijevim ga krošeom oborio na pod. Ostao je ležati bez svijesti. Promatrao sam ga nekoliko minuta, a onda sam iz ladice dograbio sataru. - Da vidimo kakvog si okusa, ti prokleti kanibalu... |