Pregled posta

Posljednja večera

Napokon ljeto! Sjedim pod tendom mog omiljenog zadarskog kafića Rudolph Steiner nekoć zvanim Kod Ante, pijem jutarnju kavicu i listam dnevne novine. Život je lijep. Ponekad.

Naslovi su izrazito zabavni: BRUSNIM PAPIROM UNIŠTAVA AUTE; KOPAO NOS TRČEĆI, PA USPUT ISKOPAO OKO; IZREŠETANA LIJEPA KUĆA; GAY PINGVIN SILO OSTAVIO ROYA ZBOG ŽENKE SCRAPY; UMRO OD IZNENADNE SMRTI... No moju pažnju zaokuplja tekst pod naslovom KANIBAL RUDOLF. Čitam: Velika gorica – Rudolf Hračik zvan Rudi na suđenju izjavio: «Da ja sam kanibal, pojeo sam Franju, i mogu vam reći da je bio odličan. Napravio sam ga alavild i izići ću u susret svakom tko me zatraži recept...»

Kanibal iz Velike Gorice svoju je žrtvu našao na kanibalskim stranicama www.kanibal.hr gdje je objavio tekst slijedećeg sadržaja: «Zdravo svima! Ja sam Rudolf, i nisam sob crvenog nosa ;-) Iako još nikoga nisam pojeo posve sam siguran sam da sam kanibal. U dobi od osam godina imao sam viziju afričkog plemena kako jede kršćanskog misionara. Tada sam počeo zamišljati da ubijam i jedem kolege iz razreda. U glavnom da ne duljim: gladan sam i rado bih napokon nekog pojeo. Spol, boja kože i vjeroispovijest posve su nevažni. Jedini uvjet dobna je granica od trideset i pet godina. Ne prelaziti! Sve zainteresirane molim da se jave na rudolf_gladni@gmail.com. Unaprijed zahvalan, Rudi.»

Na oglas se javio četrdesetdvogodišnji inženjer hortikulture i umirovljeni general hrvatske vojske B.F., te je Hračik odlučio zanemariti kriteriji godina. «Zanemario sam kriterij godina ne zato što se B.F. jedini javio na oglas, veći zato što je bio atletske građe, dobro očuvan, izvrstan komad za pojesti», izjavio je Hračik na suđenju.

Dvadeset i trećeg srpnja, točno u dvadeset i tri sata Hračik i B.F. krenuli su u realizaciju svog bizarnog plana.

B.F. proguta šaku praksitena i zalije ih viskijem.
- A da mi capneš spolovilo pa da ga skupa smažemo – upita B.F.
Rudolf se oduševi idejom.
- Stručno ću ti ga odstraniti – reče – gotovo da nećeš ni osjetiti.
- Ne plašim se boli – naglasi B.F.
Rečeno-učinjeno. Nije prošlo niti deset minuta, a B.F.-ijev spolni organ već se cvrčao u tavi.
Rudolf ga flambira i servira uz svijeće.
- Znao sam da imam muda, ali nisam ni slutio da su toliko dobra – našali se B.F. žvačući.
- Bogami, nikada nisam jeo bolja – složi se Rudolf.
Prasnuše u smijeh.
- Glavni smo frajeri u gradu – reče B.F. samodopadno.
- Da u gradu – reče Rudolf i dometne – dragi moj, o ovom će se pričati stoljećima, možeš se kladiti u to.
- Ne mogu – reče zijevajući – spava mi se. Mislim da ću ubrzo izgubiti svijest.
- I meni se čini.
- Rudi, poljubi me – reče B.F. nerazgovjetno.
- Što kažeš?
- Kiss me!
Rudolf ustade, priđe B.F. –iju i dade mu dug, strastven poljubac. B.F. izgubi svijest.
- Zbogom prijatelju – reče Rudolf i nježno ga podraga po licu. Zatim raspremi stol i na njega stavi B.F.-jevo besvjesno tijelo. Ode u kupaonu, donese dvije tridesetlitarske kante, razreže B.F.-ijeva zapešća i pust krv da otiče u kante. Zatim opra suđe. Kada završi ponovo ode u kupaonicu, vrati se sa britvom i pjenom za brijanje, skinu odjeću sa B.F.-ija i poče mu brijati tijelo. Sam čin brijanja orkanski ga uzbudi pa on raspamećen izvadi kitu i turnu je u B.F.-ijev još uvijek topao čmar. Uravnotežen i rasterećen naposljetku se primi posla. Kirurškim noževima, odmjerenim doktorski rezovima pet je sati trančirao, vadio iznutrice, pilio kosti i pakirao dijelove B.F-jevog tijela u vrećice za zamrzavanje te ih uredno aranžirao u zamrzivaču: B.F. – lungići, B.F.-čisto...

Čitav šokantni čin snimljen je visokorezulutnom kamerom sa stativa te je Hračik već sutradan stavio snimku na već spomenute kanibalske stranice, na opću radost rasprostranjene, ali prilično pasivne kanibalske zajednice. Policijski službenici koji vrše nadzor stranica odmah su obavijestili nadređene, nakon čega je policija djelovala i privela Hračka te je nad njim napravljena kriminalistička obrada i sudsko vještačenje. Psiholozi su utvrdili da je Hračik osoba natprosječne inteligencije i nisu pronašli niti jedan psihički poremećaj, te je proglašen posve funkcionalnom osobom. «On nikoga ne bi ubio prema vlastitom nahođenju», rekao je B.H. naš vodeći psiholog.

Slučaj je izazvao mnoge kontroverze jer kanibalizam sam po sebi nije zabranjen hrvatskim zakonom, a dobrovoljni pristanak žrtve oslobodio je Hračika optužbi za ubojstvo prvog stupnja, te je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od pet i pol godina!»

Priča me vratila u dane moje mladosti. Svojevremeno sam i ja imao posla s kanibalom. Bilo je to netom nakon što sam završio fakultet. Konkurirao sam na natječaju za radno mjesto komercijalista u jednoj internacionalnoj tvrtki i nekim čudom odmah dobio posao, te sam se iz Rijeke preselio u Zagreb.

Našao sam stan u Sopotu, u Dabrovoj 15. Moj prvi susjed bio je, ako me sjećanje dobro služi, informatičar ili takvo što, i uvelike je podsjećao na Henryja Millera iz pariških dana: ćelav, s cvikerima, vječno u sivom baloneru... Radio je za tvrtku koja se bavila osposobljavanjem za rad na računalu. Jednom prilikom značajno je napomenuo – Vještine koje se steknu na našim tečajevima upisuju se u radnu knjižicu. – Zar – rekao sam nezainteresirano.

Da ima nešto bolesno u vezi tog tipa slutio sam od trenutka kada sam ga ugledao. Nisam mogao dokučiti što. Na njegova su vrata neprestano kucali feminizirani mladići, on ih je cvrkutavim glasom puštao unutra odakle su dopirali zvuci glazbe Barbare Streisand ili nekog sladunjavog new agea. Da, bio je homić, ali to nipošto nije bilo to.

Jednog dana dok sam kuhao poriluk iznenadno sam – kako to obično biva s prosvjetljenjima – shvatio: OH BOŽE, PA TAJ JE ČOVJEK KANIBAL! Za takvu tvrdnju nisam imao, niti dan danas imam, ikakvog argumenta. Nikada ga nisam vidio da srolani tepih nepravilna oblika unosi u stan, nikada nisam čuo zvuke piljenja kostiju, nikada nisam čuo bolne jauke, niti je iznutra ikad dopro miris krvi ili tijela u raspadanju... Ne! Pa ipak bio je kanibal, u to nema sumnje.

Nisam mario. Ljudi su različiti. Netko se voli penjati po planinama, netko putovati, netko voziti auto trke, netko kačkati, netko svingerske partije, netko voli krumpir, a netko krompir, netko voli jesti ljude, a netko voli biti pojeden... Sve je to u redu, premda je teško u tome naći logiku. To je više stanje stvari sa kojim se treba čim prije pomiriti, i koje valja gledati sa božanskim osmijehom. Sve je to uredu, da, dok vas tuđe želje neposredno ne ugroze.

Dvije godine mirnog suživota, moj susjed i ja. Osim kurtoaznog i svakodnevnog dobar dan, doviđenja nismo imali drugog kontakta. Onda se on jednog dana, zapravo noć, povampirio. Počeo me salijetati poput dosadne muhe. Zadržavao bi me pred vratima i pričao o koječemu, nastojeći me na sve moguće načine impresionirati i zainteresirati za svoju pojavu. Neprestano me je zvao na vino: «Sused dođite na vino, imam fini Burgogne Chardonnu, to je nešto fantastično! Kraljevsko bijelo vino! Kraljevsko!; Sused nabavil sam Yvecourt Bordeaux Rouge iz 1988., oh mon Dieu, kakva boja! Kakav buke! Morate doći...» Njegov interes za moju pojavu donekle je i razumljiv uzmemo li u obzir da sam u spomenutom periodu počeo trenirati boks, nabacio petnaest kila koje su mi nedostajale, izdefinirao mišiće i postao apolonski lijep. Rijetko je tko mogao ostati ravnodušan spram takve ljepote.

Postalo je nepodnošljivo kada su mu ti slučajni susreti na stubištu postali nedovoljni pa me je počeo vrebati kroz špijunku, osluškivati svaki moj pokret i presretati svaki put kada bih izašao iz stana.

A onda se iznenada primirio. Nisam ga uopće viđao. Znao sam da nešto smjera. Kada je netko počeo razbijati stubišno svijetlo postalo je jasno da me u mraku planira zaskočiti. Nastojao sam osujetiti njegov plan pa sam uporno mijenjao žarulje. Jednog dana primijetio sam da mi je petljao po bravi dok me nije bilo. Bilo je krajnje vrijeme da nešto poduzmem. Uzeo sam godišnji i otputovao na mjesec dana.

Bila je sredina kolovoza kada sam se vratio, pakleno vrući dani. Većina stanara bila je na moru. Na osmom katu ostali smo samo nas dvojca. Tog poslijepodneva, nakon što sam napravio sto sklekova, sto trbušnjaka, i sto čučnjeva, istuširan i mirisan zakucao sam na njegova vrata.

- Dobar dan sused, hoćete do mene na rakijicu – rekao sam stojeći pred njim u kratkim hlačama, gol do pasa.
Odmjerio me požudno.
- Ne pijem žestoko, samo vino – rekao je.
- Nemam vino, samo rakijicu, domaću, vrhunsku! To se ne odbija.
- U redu ak je domaća, ali samo jednu.
- Tak se štiha – rekao sam.
Sjeli smo u kuhinju. Izvadio sam 6 čokanjčića od 0,05 l i poredao ih po stolu.
- Hajde sused, živeli!
- Živeli!
- Jel dobra?
- Uh-hu-huh! Ljuta! Opako ljuta!
- Ljuta, nego što nego ljuta! Tako treba! Nego kak je vaš brat?
- Molim?
- Vaš brat, kak je?
- Pa dobro – rekao je zbunjen.
- Znate zakaj vas to pitam? Vidite, malo je čudno, dani su pakleni, a ja sam se tak zaželil čvarki. Nigde ih nemrem naći. I onda sam se setil da ste mi pričali o vašem bratu u Svinjokolji da ima fine kobase, kulen i špek. Pa sam pomislil da vas pitam kak stoji sa čvarkima?
- Čvarki više nema – rekao je.
- Sigurni ste?
- Sto posto. Ja sam pojel zadnje.
- Jebemu! Ima li kakve šanse da vaš brat ranije kolje?
- Prije 29.11.? Ne nikako.
- O sunce mu žarko! Ajmo još jednu.
- O ne, nikako.
- Sused, još jednu, putnu – rekao sam.
- Ne, ne – ustrajao je.
- Sused, putnu!
- Dobro, al to je zadnja – rekao je odlučno.
- Važi!
Ponovo smo nazdravili.
- A vi?
- Što ja?
- Bute vi kaj klali?
- Ja?
- Da, vi!
- Bog budi s vami dragi sused, kaj vam pada na pamet? Gdi bi ja klal?
- Pa u kupaonici, gdje i inače.
- Zbilja ste smešni sused – rekao je glupo se smijuljeći.
- Tebi je to smiješno – rekao sam hladnim glasom.
Uozbiljio se.
- Čujete sused, ovo mi se nimalo ne sviđa, idem ja – rekao je i ustao.
- Ne ideš ti nikud, sjedaj tu – naredio sam.
Oglušio se i krenuo ka izlazu. Našao sam se gepardovskim skokom kraj njega i lijevim ga krošeom oborio na pod. Ostao je ležati bez svijesti. Promatrao sam ga nekoliko minuta, a onda sam iz ladice dograbio sataru.

- Da vidimo kakvog si okusa, ti prokleti kanibalu...


Post je objavljen 08.07.2008. u 04:23 sati.